Vladimira Bedekovića svi poznaju kao umirovljenog koprivničkog stomatologa, rodom iz Antolovca, a mnogi znaju da je njegova prava ljubav slikarstvo.
Kada uđete u njegovu kuću, imate osjećaj kao da ste u muzeju i mogli biste je razgledavati danima. Sve suvenire i umjetnine koje ima prikupio je na svojim putovanjima Europom i Afrikom. Većinom iz Afrike, jer ga se najviše dojmila.
– Na carini sam uvijek imao problema s tim umjetninama, ali su mi carinici u Munchenu progledali kroz prste. Sakupljam ono što vidim, što zapazim svojim očima i što me zanima. Imam i starih bavarskih krigla za pive, a sve to povezujem sa slikarstvom – priča nam ovaj zanimljivi umjetnik.
U kući se mogu vidjeti i stari ćupovi, bubnjevi, klavir, okviri za slike, starinski satovi i svijećnjaci, gramofon, telefon iz prošlog stoljeća, starinske škrinje.
Sve se to idealno uklopilo u prostor koji izgleda originalno, ali je i nevjerojatno udoban, iskombiniran sa starim, ali predivnim namještajem te daškom modernog, svevremenskog.
U Koprivnici živi već 29 godina, a posljednje četiri je u mirovini.
– Iako sam u mirovini, svoj posao nisam zanemario. Još uvijek sam svima na raspolaganju i nije mi problem pomoći ljudima – započinje on svoju priču.
Zadnjih par godina radi ono što voli, a to je slikarstvo.
– Počeo sam slikati u ranim dječačkim danima. Prvu sliku na staklu naslikao sam već s 12 godina. Završio sam zubno – tehničku školu u Zagrebu i nakon toga otišao na studij medicine u Graz. Tamo sam puno slikao i radio kao zubni tehničar – priča nam Bedeković.
Kako kaže, imao je dosta vremena te učio jezik i slikao. Počeo je slikati neku vrstu naive i naslikao puno slika, ali nitko za njega tamo nije znao jer je bio stranac i ništa nije prodavao.
– Stanovao sam kod stadiona Liebenauer u Grazu i moj susjed je bio brat pjevača Udu Jurgensa. Došao je u moju sobu, koja je bila puna slika, i rekao da njegov brat ima koncert ovdje u Grazu te me pozvao na njega, jer me želio upoznati. Nakon koncerta su mi pokucali na vrata jer je Udu želio pogledati slike. Kupio je tri komada – prisjeća se on.
Jedan običan mladi dečko iz Hrvatske u Grazu je prodao svoje slike poznatom pjevaču. Njegovoj sreći nije bilo kraja.
– Izabrao si je tri slike i odnio ih sa sobom u Munchen. Nakon par dana netko me nazvao na susjedov telefon, jer nisam imao svoj. To je bio Udu. Sjetio se kako sam mu pričao da bih želio studirati stomatologiju umjesto medicine i sredio mi je upis u Munchenu. Imao sam samo 50 maraka u novčaniku. Studij mi je financirao otac iz Hrvatske koliko je mogao. Platio mi je stan, a za ostalo sam se morao sam snaći. I tako sam 1970. godine završio u Munchenu – nastavlja Vladimir svoju priču.
Dodaje da je to sve bila slučajnost. Kad je počeo studirati, počeo je i raditi. Slikao je sve više i više jer su mu se u Munchenu pružale i veće mogućnosti.
– Nakon što sam naslikao 15 slika, dobio sam ponudu od jedne galerije da održim izložbu. To je bila neka vrsta naive i to se u to vrijeme jako prodavalo. Kad su moji profesori čuli da se bavim slikarstvom, došli su na izložbu. Od 15 slika, prodao sam ih 14. Ostala je samo jedna koja mi je bila najdraža i koju nikada ne bih nikome prodavao – priča Bedeković.
Vladimir je diplomirao stomatologiju 1976. godine, a za cijelo to vrijeme se bavio slikarstvom. To mu je, kako kaže, bio glavni posao, a studij mu je bio hobi. Otac ga više nije mogao puno financirati, pa se snalazio sam.
– U jednim njemačkim novinama je bio raspisan natječaj za slikara godine i trebalo je poslati jednu sliku u Hamburg. Profesor Rolf Italiaander je radio u muzeju i raspisao taj natječaj. Napravio sam sliku na staklu i poslao ju u Hamburg. Nakon mjesec dana mi je stiglo pismo u kojem je pisalo kako je slika stigla napukla na pola, ali je ipak bila uvrštena u izbor. Osvojio sam treće mjesto, a nagrada je bio pribor za slikanje tvrtke Pelikan – kazuje nam slikar.
Profesor ga je nakon toga pozvao da dođe u Hamburg i platio mu kartu. Rekao mu je da je drugačiji od ostalih naivaca te da se počne ozbiljnije baviti slikarstvom.
U Hrvatsku se vratio 1990. godine i otvorio stomatološku ordinaciju. Slikarstvom se nije bavio 20 godina, a zadnjih devet godina slika sve više i više.
– U zadnjih par godina sam imao četiri samostalne izložbe u Hrvatskoj. U Zadru, Hlebinama, Ninu i Čakovcu. Prošle godine sam izlagao u Zagrebu, u galeriji Mirka Viriusa. Član sam te galerije posljednjih šest godina – zadovoljan je Bedeković.
Među njegovim radovima nalazi se i portret poznatog svjetskog slikara Salvadora Dali. Taj portret ići će na izložbu u Španjolsku.
– Upoznao sam ga 1978. godine u Alicanteu. Slučajno sam bio na njegovoj izložbi i baš je mene spazio. On mi je uvijek bio jedan od dražih slikara. Upitao me na engleskom zašto sam se tako dugo zadržao baš kod te slike. Slučajno sam kod sebe imao jednu svoju sličicu i pokazao mu. Rekao mi je da samo nastavim tako – prisjeća se Vladimir.
Prije 15 godina je u Malagi bio u muzeju Salvadora Dalija i tamo ga je prepoznala njegova sestra. Kaže da nije bitno što je čovjek po zanimanju, ljubav prema slikanju traje vječno.
– Baš sam neki dan bio na druženju kod našeg poznatog slikara Mije Kovačića. Pozvao me k sebi u Gornju Šumu. Uzeo sam par svojih radova i bio je oduševljen – nastavlja svoju priču.
Sa slikanjem se, kao što smo već i rekli, počeo baviti s 12 godina. Prva slika koju je napravio, bila je na staklu. Kasnije se prebacio na platno, jer se brže suši. Staklo mu je uvijek bilo draže, a sada slika tehnikom ulja na staklu i ulja na platnu. Ne slika po narudžbi, već iz srca.
– Kod slikanja na staklu, prvo je potrebno napraviti skicu i onda staviti staklo gore, ali ga treba stalno okretati, jer je na drugoj strani slika sasvim drugačija i vidi se plasticitet – kazuje nam Bedeković.
Glavni motivi su mu teme koje ga zanimaju. U slikama ima i humora.
Slike na platnu se dosta brzo rade, jer se brže i suše, mogu biti gotove već za tjedan dana. Ulju na platnu treba najmanje mjesec dana.
– Čim dulje traje, to mi je slika draža. Ako se u međuvremenu pojavi nova ideja, samo ju ubacite unutra, ali skica mora biti gotova. Nju samo možete usavršiti – priča Vladimir.
Najčešći motivi su mu priroda, sjećanje na njegovo prekrasno djetinjstvo i putovanja po svijetu. Voli slikati portrete, realizam i aktove.
– Nekad u noći ne mogu spavati, ustajem u pola dva i radim skicu, jer ja sanjam tu sliku. Ona mora biti nacrtana dok je friška, inače se izgubi iz mozga. To je najljepše i uopće mi nije problem – zadovoljan je Bedeković.
Vladimir Bedeković, osim ljubavi prema slikarstvu, gaji i ljubav prema putovanjima. Proputovao je cijelu zapadnu Afriku i Europu. Mnogim njegovim radovima, zapravo je Afrika bila glavna inspiracija.
– Sa mnom je u Munchenu studirala jedna Afrikanka. Nitko o njoj nije znao baš ništa, ali pošto smo nas dvoje bili stranci u Munchenu, mi smo se družili. Vidio sam da je slabija u nekim predmetima, anatomija joj nije nikako išla, pomogao sam joj da završi fakultet. Nakon fakulteta smo se rastali i ja sam ostao u Munchenu. Otvorio sam svoju ordinaciju – započinje Bedeković jednu jako zanimljivu priču.
Nakon nekoliko godina, 1980. godine, došlo mu je pismo od Afrikanke Jacqueline.
– ‘Dragi Vlado, nisam ti u ono vrijeme smjela reći da sam kćer predsjednika Eyademi. Pozivam te k sebi i plaćam put, možeš ostati koliko želiš’, pisalo je u tom pismu. Platila mi je avion Munchen – Zurich, Zurich – Lome. Otišao sam 15 dana prije Božića i ostao tri tjedna. Proveo sam tamo božićne i novogodišnje blagdane – nastavlja.
Po dolasku na aerodrom, osim vrućine, dočekala ga je i glazba. Stjuard mu je rekao da mora prvi izaći iz aviona jer je takav protokol.
– Čim sam izašao iz aviona svi su počeli plesati i čistiti mi cipele. Ona me čekala u tirkiznoj haljini kraj velikog Cadilaca. Bila je tamo sa svojim šoferom. Zagrlili smo se i poljubili, radovali se jedno drugom. Tjedan dana sam stanovao u njihovoj vili, ali nisam mogao više izdržati. Svaki put kad si planirao izaći iz kuće, trebalo se najaviti. Nakon toga mi je u Hotelu Tropicana rezervirala jednu slamnatu kućicu, direktno na Atlantskom oceanu, i tamo sam bio još 15 dana – prisjeća se on.
Jacqueline mu je ponudila da ostane tamo, da otvori svoju ordinaciju i da budu zajedno.
– Ja sam već imao svoju obitelj u Munchenu i nisam mogao ostati samo tako. Da se javila odmah po završetku fakulteta, otišao bih bez razmišljanja – kaže Bedeković.
Njemu je Afrika jako posebna, pogotovo zato što je, kako kaže, afrički seljak jako sličan našem seljaku. Razlika je samo u boji kože.
– Družio sam se s domaćim ljudima, prihvatili su me kao svojeg, jako su me zavoljeli. Moraš se ponašati kao njihov, boja kože nema veze. Još i dan danas imam ljude koji mi pišu pisma. Ne volim gledati ratne filmove, kod mene nema oružja i nikad ga neće ni biti. Uvijek sam živio za ljude i činim im dobro, a i oni meni dok me pozovu na neki razgovor i feštu – zadovoljan je Bedeković.
Neugodnih iskustava na putovanjima nije imao, uvijek je imao nešto novaca u džepu za sebe. Najbitnije mu je uvijek bilo samo zdravlje.
– Sretan sam što sam zdrav, sretan sam u svojoj državi. Vodim jedan sretan obiteljski život i uskoro ću postati djed. Čovjek mora biti zdrav, jer je zdravlje nevjerojatna stvar – zaključio je Bedeković.
Bedeković u Petrčanima posjeduje kamenu kućicu koju je sam projektirao i zazidao, a drugu restaurira i planira u njoj otvoriti vlastitu galeriju.
https://www.facebook.com/epodravina/videos/267493410842214/
