U Virju, gdje miris svježe zemlje i zrelih plodova ispunjava zrak, nalazi se plantaža malina obitelji Sabolić. Tisuće i tisuće sadnica na dva i pola hektra zemlje, najveća na tome području, a vjerojatno i šire.
Ivan Sabolić, zajedno sa svojim sinovima Petrom i Marijanom, svakodnevno radi na plantaži koja je postala njihov životni projekt. Dani im prolaze u harmoniji s prirodom, a rad na plantaži za ovu obitelj nije samo posao, već strast i način života bez kojeg ne mogu zamisliti svoju svakodnevicu.
Svako jutro, još prije izlaska sunca, Sabolići kreću na svoja polja, spremni za novi dan ispunjen radom. Njihove maline pronašle su svoje mjesto na zelenoj tržnici u Zagrebu, gdje su postale omiljeni proizvod mnogih kupaca.
Na plantaži rastu i borovnice, 150 sadnica aronije, zatim kupine i borovnice, trešnje te pola jutra goričkih breskvi.
– Maline su, kao i sve, uranile pa ih beremo svaki dan od 9. svibnja, a berba će potrajati sve do prvog mraza. Vidite ove zelene plodove, oni će do jutra biti zreli za branje – pokazuje nam Ivan, dok sin Marijan kosi travu.
Drugi sin, Petar, svaki ih dan vozi u Zagreb na Zelenu tržnicu i tako već 20-ak godina, koliko se obitelj bavi ovim poslom.
– Još kad sam išao na posao, šef mi je rekao da zašto mi Podravci sadimo samo pšenicu i kuruzu, zašto ne bismo posadili maline. Nabavio mi je prve sadnice i evo nas danas. Kupaca ima, zadovoljni su, 250 grama košta oko tri eura. Imamo stalne kupce, a što se ne proda pojedinačno, ide preprodavačima po drugoj cijeni. No ne miješam se ja u to, moje je da ovdje napravim posao – objašnjava Ivan.
Osim malina, prodaju i sve ostale plodove, a posebno su sočne i kupcima omiljene goričke breskve.
– One su ukusnije nego cijepljenje i uvozne jer oni ih beru prije, još nezrele, a naše dozrijevaju na suncu, beru se zrele i idu ravno na tržnicu. Naizgled su ove uvozne krasne, ali nemaju taj okus – kaže Ivan.
Sin Marijan priča nam kako mu je ova plantaža sve.
– Radim kao vatrogasac i kad dođem s posla, idem ravno ovdje i tako svaki dan. Posao je moj život, drugo me ne zanima – kaže nam.
Koliko imaju sadnica malina ne znaju ni sami, a samo su ove godine posadili 2200 novih jer im se toliko osušilo.
– Osušilo se 11 redova zbog neke virusne zaraze, poslali smo na analizu u Zagreb. Posadili smo nove što nam nije bilo u planu, ali ako nemamo robu, nema ni mušterija. Kupci najviše vole kupovati kad prodaješ svoje, ono što si sam uzgojio – kazuje Ivan.
Posla je puno, a svake godine jedan dio krče jer je nasad stari i sade novi. Navodnjavanje imaju po cijeloj parceli, a dolje ne špricaju već okopavaju, dok špricaju samo onim redovnim protiv truljenja prije dozrijevanja.
– Maline rode dva puta godišnje. Imamo stari nasad, sitnije su, a posadili smo i novu sortu, one su nešto dulje i veće. Kupine pak imamo dvije vrste, jedne su već jako stare, a druge će sad početi – pokazuje nam Ivan crvene plodove.
Osim još borovnica i kupina, na plantaži raste i aronija.
– Imali smo prvi aroniju, na Zelenoj tržnicu su nas pitali što je to i išlo je jako dobro tri godine. Onda je postala popularna i imali su ju svi, tako da se više ne isplati – govori.
Svaki posao sa sobom nosi i probleme, a oni muku muče s voluharicama kojih je, kažu nam, svake godine sve više.
– Lovim ih u zamke, ali uzalud. Jedu korijenje, a lani su nam tako uništile 30 posto mladih nasada. Danju ih nema, možete ih vidjeti samo noću, a kako jedu korijenje, mogu prenijeti i bolesti – žali se Ivan.
Prošle su im godine pak ptice pojele dobar dio trešanja, ali ove ih godine, zasad, srećom ne diraju.
– Ne živimo samo od toga, imamo i poljoprivredu, kukuruz, pšenicu, suncokret, svega pomalo. Unazad pet godina držali smo deset krava, ali od toga smo odustali, znate kakva je situacija i da se više ne isplati – priča Ivan.
Požalili su nam se kako traktor iz EU fondova čekaju već dvije godine, a uredno su predali sve papire.
– Netko dobije odmah, a mi moramo čekati. Nije to fer – kažu nam.
Uskoro im stiže i montažna kućica pa će imati i gdje malo odmoriti i skladištiti stvari.
– Dane provodimo ovdje, a kući idemo samo na ručak. Zadovoljni smo, puno radimo, ali nije da se ne isplati – zaključuju.
Ostavili smo ih u njihovom malom raju pomalo tužni što se vraćamo u gradsku vrevu, u ured, pred računala.
