Poznato je da rode iz naših u toplije krajeve sele krajem kolovoza. No jedna roda ostala je Ludbregu, a njezino obitavalište je prostor oko Svetišta i trgovačkog centra.
Ludbreški umirovljenik Stjepan Rodinger već dva mjeseca brine o pernatoj mezimici kako bi samostalno preživjela zimu.
– Supruga Darka je kroz prozor, na puteljku između livade i trgovačkog centra, uočila onemoćalu rodu. Bila je jako sitna, mršava. Zašto nije odletjela u toplije krajeve, možemo samo nagađati – bila je duga i toplija jesen, a promjene u klimi utječu i na obrasce ponašanja ptica. Naime, mnoge rode u Bavarskoj također nisu odletjele na jug. Moguće da se ludbreška roda nije na vrijeme priključila jatu, ili je bila preslaba, ili su imale kasno mlade… – kaže Stjepan koji je rodu najprije nazvao Pero, ali kad je vidio da je ženka, preimenovao ju je u Pera.
O ovom slučaju obavijestio je Javnu ustanovu za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode. Najavljeno toplo vrijeme budi nadu za opstankom, no Peri treba hrana kako bi na proljeće uspješno dočekala svoju družinu, kazali su. Jer rodama ne smeta ni snijeg, niti niske temperature, već je problem kad se smrznu voda i tlo, pa ne mogu do hrane, ali ni vode. Tada im ljudi trebaju pomoći dohranjivanjem.
– Prije dva mjeseca bila je jako mršava, a sada je u bitno boljem stanju. Svakodnevno joj donosim vodu i hranu, primjerice sirove papaline, kuhanu piletinu, iznutrice, kuhane kože narezane na rezance i slično, jer je mesojed. Osim nas, hrane ju i mnogi građani, a jedna gospođa je čak ostavila i 10 eura za hranu – rekao je Stjepan.
Kad je hladno, tada je posebno gladna…
– Privržena je, čim nas vidi, odmah nam ide u susret preko prometnice. Dođe i na ‘otočić’ te me čeka na kamenu. Vjerujem da će s našom pernatom miljenicom biti sve u redu, iako se bojim za njenu sigurnost – napominje Stjepan.
Kod Svetišta je močvarno tlo pa Pera traži puževe, kukce, larve, a naročito gliste.
– Druži se sa čapljama, a vrane ju zezaju, skaču oko nje, igraju se – otkriva Darka. Pera bi možda bila pripitomljiva, no…
– Ne želim je pripitomljavati, jer se mora plašiti čovjeka, to je njezina divlja, životinjska priroda – napominje Stjepan. A ludbreška roda Pera svima je prirasla srcu pa joj građani i prolaznici svakodnevno ostavljaju meso ili ribu te joj se neopisivo vesele.
