Plavšinac, malo selo u sklopu Općine Novigrad Podravski, u srcu naselja ima školu koja nas je privukla i “pozvala” da ju posjetimo i razgledamo. Izvana ruševna, s jedne strane bez prozora, vratiju pa čak i dijela zidova, a s druge ispunjena dječjim smijehom i vikom.
Nekada predivna škola imala je i stan za učitelje, vrt, voćnjak, štagelj, svega je bilo, a danas je zgrada, što se vanjštine tiče, u derutnom stanju. U najboljem razdoblju u njoj su radila tri učitelja, a pohađala su je 24 učenika. Danas tu područnu školu vodi jedna učiteljica i pohađaju je njezina četiri učenika, a na licu mjesta zatekli smo njih troje.
Ako pitate djecu i učiteljicu Višnjicu Šestak, ništa nije tako tužno kako bi možda prolaznicima na van izgledalo.
– Mana nema. Jedino mi je žao što neki od mojih učenika nemaju uvjete kakve imaju drugi. Dobro, mana je možda ta što nema većeg broja učenika, ali ja ovo radno mjesto ne bih mijenjala nikad za niti jedno drugo – rekla je Višnjica na samom početku.
Uz nju je sjedila ravnateljica Osnovne škole “Prof. Blaž Mađer”, Lidija Peroš te sasvim iskreno dodala.
– U velikoj školi učenik je samo broj, u manjim školama vi znate dijete u dušu, to je nešto predivno – rekla je Lidija.
Novigradska osnovna škola ima 138 učenika i podijeljena je u četiri niža i pet viših razreda. Uz školu u Plavšincu, postoji i Područna škola Delovi koja ima šest učenika. Posebnost škole Prof. Blaž Mađer je u tome što s ponosom mogu reći kako već dvije i pol godine imaju jednosmjensku nastavu.
– Potrebna nam je dogradnja i rekonstrukcija jer nemamo prostora, ali s druge strane, nažalost, smanjio se broj djece pa smo uspjeli napraviti jednosmjensku nastavu. Ljudi se iseljavaju – rekla je ravnateljica te dodala kako je ovaj tip nastave donio samo dobro.
– Kad čovjek radi u jednoj smjeni postoji nešto što se zove rutina, ali postoji nešto i što se zove red. Djeca definitivno u svom odrastanju trebaju red pa je i nama učiteljima lakše organizirati se, a osim toga, kad se završi s redovitom nastavom lakše je organizirati izvannastavne aktivnosti – dodala je Višnjica.
Ove školske godine Višnjica ima dvoje učenika u trećem razredu, jednog u drugom i jednog u četvrtom. Prvašića trenutno nema, ali već iduće školske godine očekuju jedno novo dijete. Nastava u Plavšincu je kombinirana, a Višnjici to sada ne predstavlja problem.
– Učenici trećeg razreda mi dođu odmah u jutro i s njima radim smjenu i pol, nekad se ta smjena plaćala dodatno, danas se ne plaća, ali meni je bitnije odraditi kvalitetno nastavu. Jedan od učenika trećeg razreda ima ADHD i njemu je, srećom, odobrena asistentica, dok je drugi učenik, pak, jako nadaren – podijelila je s nama učiteljica.
U drugom razredu ima slabovidnog učenika s kojim radi po prilagođenom programu, a jednom mjesečno ga posjećuje i kolegica defektologinja iz Zagreba kako bi mu pružila potporu i vidjela njegov napredak.
Jedan dan u školi izgleda tako da Višnjica dođe u školu oko pola osam ujutro te pričeka svoje učenike trećeg razreda. S njima u dva i pol školska sata prođe kroz neke teže predmete poput matematike, a nakon toga slijedi tjelesni, likovni, priroda i društvo. U međuvremenu im se pridruže i preostala dva učenika, Danijel iz drugog razreda koji ima i asistenticu te Tihana iz četvrtog razreda.
– Za kombiniranu nastavu se trebate i mentalno i fizički više uskladiti i pripremati. Nije to problem s četiri učenika u tri razredna odjela u isto vrijeme, ali kad je više učenika u pitanju, teško je to. Ne možete predvidjeti što će se sve dogoditi tijekom jednog školskog dana. Bila sam u situaciji kad sam imala čak 18 učenika u četiri razredne kombinacije, od kojih je pola djece bilo romske populacije. Tenzije između njih su bile velike. Kad sam došla u taj razred bacilo me to sve to u blagi očaj, ali ubrzo sam rekla “stop, idemo prvo riješiti odgoj, a onda ćemo krenuti na obrazovanje – rekla je Višnjica te dodala kako su ovakve situacije sada rijetke, a ako se i dogode za nju su mačji kašalj.
Izvannastavne aktivnosti su u glavnoj školi u Novigradu Podravskom nešto što se podrazumijeva i čega ima na izbor, točnije djeca mogu birati između dvadesetak aktivnosti. U Plavšincu, pak, imaju jednu izvannastavnu aktivnost, a na neke dodatne aktivnosti učenici odlaze u Novigrad Podravski.
– Domaćinska aktivnost, to je naša aktivnost! Premalo nas je da imamo zbor, ali zato uživamo uređujući školu, okoliš! Dva puta godišnje odlazimo posjetiti starije mještane u Domove za starije i izrađujemo im poklone. Uvijek se trudim omogućiti im sve kako bi uživali i učili istovremeno – rekla je Višnjica.
Osvrnula se i na odnos između romske i ne romske djece. Shvaća da će uvijek postojati neki “jaz” među njima, ali zato se iz dana u dan i iz generacije u generaciju trudi zbližiti ih. Uvijek i uspije!
– Shvaćam roditelje svih učenika, shvaćam da je teško priviknuti se na druge i drugačije i definitivno znam koje su potrebe romske zajednice na našem području. Nažalost, dogodilo se to da nisu imali adekvatnu potporu koja im je potrebna za funkcioniranje u zajednici. Bez higijenskih i ekonomskih uvjeta, edukacije roditelja, djeca ne mogu uspjeti. Jako je dobro da smo uspjeli da sva ta djeca pohađaju školu, imaju kako doći na nastavu. Imamo i puno lijepih primjera djece romske populacije koji su završili svih osam razreda osnovne škole, zaposlili se, imaju obitelj, kupili su si kuće – rekla je Višnjica.
Dodala je kako još uvijek, nažalost, prevladavaju oni rubni primjeri gdje zajednica treba poraditi i na edukaciji roditelja. Dijete sa šest, sedam ili osam godina ne može biti odgovorno za svoje školovanje i svoju budućnost.
Problematika je prije bila i vršnjačko nasilje, ali i tome je učiteljica spretno doskočila.
– Puno puta se dogodilo da nekoliko djece želi istu stvar i onda bi to išli rješavati nasiljem, bilo je tu i ruganja. Jako puno energije mi je trebalo da ih dovedem u situaciju da počnu razmišljati složno, veliki korak smo napravili kad smo uveli red u njihov život od jutra. Čim su došli u školu prale bi se ruke, umivalo bi se i pralo zube, presvlačilo. Puno kolega mi je slalo odjeću i hranu iz cijele Hrvatske, pomagalo mi. Družili smo se u sportskoj dvorani nakon toga, čitali, igrali se i tako su se oni malo po malo približavali jedni drugima, a kad smo higijenu doveli do zadovoljavajuće granice tako je i nestajao animozitet među djecom – pojasnila je.
Dodala je kako je ponosna na činjenicu da su i roditelji postali angažiraniji. Često ih je zvala da dođu u školu, a kada su vidjeli koliko njihova djeca vole ići na nastavu, tako su i roditelji postali aktivni, počeli su dolaziti na sastanke, informacije.
Osim što jednom tjedno u školu dolazi vjeroučitelj, mališane posjećuju i učiteljica engleskog jezika i informatike.
Na samom kraju pitali smo učiteljicu bi li željela raditi u većoj školi i kako to da postoji škola sa svega četiri učenika.
– Uvjeti za učenike su jako dobri, opušteni smo, imamo svoj mir, imamo dovoljno opreme za sve, nemamo školsko zvono. Uživamo tu. Zašto samo četiri učenika? Dok jednom škola ugasne u mjestu, mjesto je mrtvo – zaključila je.
