Stjepan Štefanić iz Cirkvene još prije mnogo godina uspio je napraviti dvorište zbog kojeg nema šanse da nećete poželjeti stati i razgledati ga, a ako ste “hrabri” i zamoliti gospodina Stjepana da vas pusti da sve pobliže vidite, a onda ćete se, baš kao i mi, jako razveseliti.
Stjepan ima 85 godina i svoj život u Cirkveni provodi sa 79-godišnjom suprugom Marijom i brojnim drvenim skulpturama koje je sam izradio. Ima tu ptica, odnosno razne peradi, koju naš sugovornik voli, a prva skulptura koju je ikad napravio bila je roda.
Prije nekoliko godina bio je Stjepan poznat i po Sandri Perković i Blanki Vlašić, koje je također izradio od drveta i smjestio ih u svoje dvorište. Danas Sandre više nema, “strulila je”, veli Stjepan, a Blanki je “otpala jedna noga”, ali ju je zamijenio.
– Kao mali dječak družio sam se sa sestrinim mužem koji je bio kolar. Pomagao sam mu raditi, radio špice, pilio obloge i tako sam zavolio drvo. Ipak, završio sam u policiji i time se bavio punih 28 godina – kaže na samom početku naš sugovornik.
Proteklih šest do sedam godina, Stjepan više ne izrađuje ništa od drveta, ruke bole, noge su sve manje izdržljive, ali ipak u dvorištu se, iako naizgled ne više tako nove, mogu vidjeti razne rukotvorine nastale motornom pilom, brusilicom i ljepilom.
– Prvo sam napravio rodu, bilo je to prije 15 godina. Nju sam napravio od nekoliko komada drveta, a kasnije sam radio samo iz jednog komada sve. Tako je bilo lakše ipak, bez vijaka i tako to – pojašnjava Stjepan.
Njegovih figura u obliku srndaća, fazana, roda i patki ima u Sloveniji, Posavini, Sisku, Bjelovaru, Popovači, u pravilu po raznim dijelovima Hrvatske.
– Počelo je sve to pomalo propadati, puno dvorište svega je bilo i lagano sam prestao. Više mi niti ne nedostaje. Naporno vam je to raditi. Za jednu figuru mi je trebalo dva do tri dana, ajde za rodu je jedan dan – kaže nam naš sugovornik.
Devedesetih je otišao u mirovinu, živio je u Sisku i tamo je i radio, a 1996. godine vratio se u rodnu Cirkvenu sa suprugom.
– Imam tu malo svoje bašte, imam voćnjak, svašta sam obrađivao, ali više ja to ne mogu. Imam puno i za kositi. Vinograd sam imao. Guštam ja i dalje, ali koliko mogu. Ne želim da mi sve bude zarašćeno. Sramota bi me bilo – govori ovaj umjetnik.
Osim drvenih figura, ili skulptura, Stjepan se bavio i crtanjem pa tako po njegovu dvorištu možete vidjeti velike slike. Jedan od glavnih motiva bio mu je njegov pas.
– Nikad vam se ja nisam smatrao umjetnikom, ali volim raditi rukama. Evo, Blanki smo jednu nogu amputirali, strulila je, Sandri nije bilo spasa. Nju sam morao maknuti iz dvorišta – smije se on.
Jedna od zanimljivijih skulptura je drvena figura njegove supruge za koju Štefanić kaže da je dosta sramežljiva pa mu nije htjela pozirati.
– Sigurno već deset godina ona tu stoji. Susjeda mi je slične građe k’o žena pa sam nju zamolio da mi pozira, haha. Njoj to nije bio problem, a supruga se smijala na sve to. Trebalo mi je nekih šest dana da ju izradim. Cijelo tijelo je napravljeno od jednog komada drveta, sve osim ruku – pojašnjava Stjepan, istovremeno grleći kip i smijući se, dajući nam do znanja da osim što je kreativan, voli i dobru zezanciju.
Zahvalili smo Stjepanu na gostoprimstvu i uputili se dalje u druge razne pustolovine nadajući se da ćemo ponovno naići na nekoga poput njega da nam još malo više uljepša dan!
