Područna škola Vojakovački Osijek kao da nije s ovog planeta. Ta misao prošla nam je kroz glavu kad smo zakoračili u učionicu u kojoj su bila četiri učenika i učitelj Tihomir Pleša. Ali ono što nas je oborilo s nogu jest atmosfera koju smo zatekli. Ugodna, opuštajuća glazba i neka posebna mirnoća koja vas obuzme iste sekunde.
Pitali smo odmah Tihomira je li uvijek tako ili je ovo, ipak, poseban doček za nas.
– Uvijek, uvijek je tako. Ljudi znaju reći kao da se osjećaju da su došli u radnju filma Vlak u snijegu ili u Družbu Pere Kvržice – rekao je Tihomir Pleša, koji je učitelj razredne nastave već 32 godine. Pleša je ujedno i dobitnik važnog i prestižnog priznanja, Nagrade Ivan Filipović, a koja se dodjeljuje za značajna ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti i predstavlja najviše priznanje djelatnicima ovog sektora.
Prije nego vas upoznamo s Tihomirom, reći ćemo par riječi o njegovim učenicima. U školi smo zatekli Patrika koji ide u treći razred, njegov kolega po godištu, Valentino, taj dan nije bio u školi. Dorijan je jedini prvašić i on je isto bio odsutan zbog prehlade, a u razredu smo upoznali još Aldijanu koja ide u četvrti te Sabinu koja ide u drugi razred, kao i njezin kolega Leonardo. Svi su pozitivci i timski igrači, kaže nam Tihomir, a najviše ga veseli kad stariji učenici pomažu mlađima.
– Najveći zvrk razreda je Valentino i žao mi je da ga nema danas. Sviđa mi se jako što su dečki pažljivi prema curama i drago mi je kad čujem od kolega ‘ovi tvoji su prepoznatljivi, ovi tvoji su super’ – sretan je naš sugovornik, učitelj razredna nastave u Područnoj školi, županijski voditelj za razrednu nastavu i prvi izvrsni savjetnik u našoj županiji.
Na početku devedesetih, točnije 1991. godine, iz škole u Glogovnici došao je u ovu i nikad nije pomislio otići nekamo dalje. Ponude je imao, zvali su ga i u matičnu školu u Križevcima, ali srce pa i razum nisu mu dali da ode.
– Bilo je prilika da odem raditi u Križevce, ali na kraju sam ostao tu i nije mi žao. Prevagnulo je sve, okoliš koji ste vidjeli vani, unutrašnjost koju ste zatekli kad ste ušli u školu. U gradu toga nema. Mi ovdje imamo obiteljski ugođaj, u nastavi, u druženju, u komunikaciji s roditeljima – rekao je Tihomir.
Još u osnovnoj školi Tihomir je znao da želi biti učitelj, a u sedmom razredu je uz pedagoginju Jagodu Konfic konačno shvatio da se želi baviti tim zvanjem.
– Ona je uvijek imala vremena za razgovor, rijetko kad je povisila ton, imala je topli odnos prema svima. Isto tako je moj ujak bio učitelj, u obitelji imam dosta prosvjetara, živio sam u takvom okruženju, sve to me nagnalo da zavolim ovo zvanje od malih nogu – rekao je.
Svaki dan Tihomir putuje iz Križevaca punih 18 kilometara i nikad mu to u ovih 31 godinu nije bilo teško.
Sposobnost, želja za učenjem, prijateljstva, rad, druženje, razne aktivnosti, putovanja, rad u vrtu i oko voćnjaka, roštilji s roditeljima i učenicima, to su samo neki od gušteva koji Tihomira i dan danas potiču da se svakodnevno trudi biti što bolji i kreativniji učitelj. A kada ste učitelj razredne nastave i cijeli život radite u četverorazrednoj kombinaciji, onda vam kreativnost treba.
– Puno je različitih aktivnosti, igara, kvizova, pokusa, istraživanja. Promjena aktivnosti, to je ono na čemu se više baziram i to je ono što djecu interesira – pojašnjava nam Tihomir svoj tajni recept.
Bez obzira na to što danas školu pohađa šestero učenika, a nekad ih je bilo i 16 odjednom, ova škola ide ukorak s vremenom.
– Promjene su vidljive, naravno. Škole kod nas zbilja prate tehnološki razvoj pa smo puno opremljeniji nego prije 30 godina. Tada je postojala ploča i kreda, a ako si imao grafoskop bio si sretan. Danas i u malim i u velikim školama imamo doslovno sve, od tehnologije do opreme koja je potrebna za sat tjelesnog na primjer – kaže Tihomir.
Dodaje kako mu se ne sviđa promjena u birokratskom odnosu, smatra da su zatrpani izvješćima i papirologijom.
– Da, papirologija dosta guši i vjerujem da su mladi prosvjetari više posvećeni tome nego djeci, jer ih sve to opterećuje, a to nije dobro – rekao je.
Ako ste se zapitali zašto je Tihomir jedan od dvoje prosvjetara iz naše županije te ukupno njih 15 iz Hrvatske, a koji je dobio nagradu Ivan Filipović, reći ćemo ukratko da ju je itekako zaslužio sa svime što je ova tri desetljeća radio. Ovo je čovjek kojem je obrazovanje na prvom mjestu, ali i osoba koja odgaja mališane i stvara oko njih lijepu, obiteljsku atmosferu.
Jedan od razloga je i projekt koji ovaj učitelj provodi s prijateljima Talijanima još od 1996. godine. Osnova svega jest da je Tihomir poželio djeci slabijeg imovinskog stanja omogućiti dva tjedna besplatnog boravka u Italiji. 1996 godine u Italiju je išlo šestero učenika, a 2019. išlo ih je trideset dvoje. Potpuno besplatno.
– Socijalna radnica, par učitelja iz matične škole, pedagoginja i ja radimo sve volonterski, a naši talijanski prijatelji financiraju putovanje i boravak. Za novac se ne trebamo brinuti. Od samog početka nam je bilo bitno da naši prijatelji iz Italije upoznaju obitelj učenika koji im dolazi u kuću. Stvorila su se razna prijateljstva, kumstva, djeca mogu i samostalno komunicirati s njima na talijanskom, osnove znaju – rekao je Tihomir.
Na ovaj projekt potaknuo ga je jedan od dječaka kojeg je upoznao 1996. godine, bio je nepokretan, a u ono vrijeme nije bilo lagano doći do kolica. Te godine u mjestu se pojavila grupa Talijana koja je, inače, nosila pomoć u Vukovar, a ostali su spavati u Križevcima, jer su bili povezani s odgojiteljicom u vrtiću koja je, ujedno, bila Talijanka. Tihomir ju je pitao bi li mu ona pomogla nabaviti kolica za dječaka, a za mjesec dana kolica su se pojavila u njegovoj kući. Pomogli su prijatelji Talijani.
– Tada je krenula ta inicijativa. Tada je polako nastala suradnja. Omogućili smo djeci da na dva tjedna otputuju u Italiju i borave kod jedne od obitelji, a da bi to ostvarili trebali su biti što uspješniji u školi. S druge strane želio sam da upoznaju Italiju i neke druge običaje pa čak i obiteljske tradicije – rekao je Tihomir.
Međuljudski odnosi ovom učitelju jako su bitni, svjestan je činjenice da se nalazi u mjestu dviju nacionalnosti, a u njegovoj školi se to nikad nije osjetilo.
– Selo je kroz čitavo ovo vrijeme itekako prisutno u školi. Voćnjak, vrt, druženja, izleti, priredbe, sve su to aktivnosti u kojima sudjeluju i roditelji učenika. Druženja su mi vrlo bitna, naš roditeljski sastanak je više od sastanka. Kad imamo nekakve aktivnosti oko škole, sve završi druženjem uz roštilj – rekao je.
Dodaje kako je svjestan da je danas teško skupiti obitelj i djecu na jednom mjestu u školi, ali ovi roditelji sa svojom djecom i Tihomirom putuju i na izlete.
– Uvijek taj jedan dan roditelji uzmu godišnji. To je jedan poseban dan. Roditelji se na tim izletima druže, pripremimo si piknik, često zamole da produžimo vrijeme druženja. Na početku se često dogodi da se svaka obitelj druži zasebno, a nakon dva sata se svi skupa druže, atmosfera je živa – objašnjava nam Tihomir.
Sociološki moment mu je jako bitan. Zato i voli organizirati druženja s drugim područnim školama u kojima sudjeluju ne samo učenici i učitelji već i njihovi roditelji.
– Škola i zajednica su povezani. Evo jučer smo nabavili frižider za društveni dom u selu. Ljudi u ovom selu su itekako spremni sudjelovati za napredak čitave zajednice – kaže.
Zanimljivo je i to što njegovi bivši učenici ostaju aktivni u područnoj školi kad god to stignu. Sudjeluju u aktivnostima, priredbama, druže sa svojim mlađim prijateljima. Pomažu oko uređenja okoliša oko škole.
– Prošle godine smo krenuli s projektom Najljepši školski vrtovi i u njemu sudjeluju i učenici i roditelji, mještani. Djeca preko ljeta dolaze u školu i zalijevaju cvijeće, netko pobere povrće – kaže zadovoljno Tihomir.
Obitelj mu je velika potpora, iako je sav po cijele dane u poslu, oni ga često pitaju ‘što pak sad radiš’, ali mu daju prostora da i dalje osmišljava razne interesantne aktivnosti za svoje učenike.
– Da nisam učitelj, ponovno bih bio učitelj. Prosvjeta je moj poziv. Sretan sam što imam tako dobru suradnju s roditeljima. Mislim da je u gradu ne bih mogao imati na takav način. Većina roditelja doživljava učitelje kao neprijatelje. Djeca se u školi ponašaju drugačije nego doma i njima je to teško prihvatiti. A u velikim školama učitelj je jedan na puno veći broj učenika. I tu se gubi povjerenje roditelja. Žao mi je da se gubi povjerenje u učitelje – zaključio je Tihomir, mnogoj djeci omiljeni čovjek tijekom njihova odrastanja.
