U prvome smo dijelu naše rubrike Karijera bez barijera nakratko isprobali kako je to baviti se vatrogastvom. Potvrdili smo mišljenje prema kojemu je riječ o zahtjevnoj profesiji, gotovo načinu života. Vjerujem kako su se mnogi nasmijali gledajući nas, novinare, kako na par sati uskačemo u čizme koje mogu izdržati boktepitaj koliko stupnjeva, a da smo pritom vrlo nespretni i spori. Ugodan pristup, međutim, imali su članovi Javne vatrogasne postrojbe Koprivnica koji ni u jednom trenutku nisu ismijavali naše muke, već su bili spremni priskočiti i pomoći. Kako to i inače biva na nezgodnom, nerijetkom opasnom terenu.
Došao je red na zamjenu, trenutak u kojemu su se Željko Cvrtila i Milivoj Kokot ugodno smjestili u stolice naše redakcije, stavili prste na tipkovnicu i uzeli fotoaparat u ruke, krenuli pisati i fotografirati. Sve s ciljem kako bi saznali kako izgleda novinarstvo.
Pressica – Aglomeracija Koprivnica
Apostrofirali smo ranije kako su u sekundu točni, što odgovara onome čime se bave. Pa su tako i k nama stigli u 8 sati, odmah iz noćne, 12 sati duge smjene. Nisu se činili umornima, navika je to. Pripremili smo nekolicinu zadataka kojima su uvelike izašli iz svoje komforne zone. Prvo – redovni poziv Policijskoj upravi koprivničko-križevačkoj! U razgovoru s glasnogovornicom Dijanom Žagar, Željko je hladno odradio posao, dobio sve potrebne informacije o remećenju javnog reda i mira u Kalniku, potom iste prenijevši “na papir”. Kako mu je to pošlo za rukom, pročitajte ovdje. Na prvi pogled vidi se kako je sve pisano po PS-u, odnosno pravilima službe. Jednostavno, bez senzacionalizma, mrtvih pijanih ili razulerenih. Igrao je na sigurno, čini se.
Potom je uslijedilo predavanje! Tko, što, gdje, kada, zašto i kako radi, piše, snima, fotografira, održava ili djeluje. Šest osnovnih novinarskih pitanja usvojili su bez problema. Odlazak na teren, i to bez sirena, trčanja, oblačenja, brze vožnje, ispuštanja tople šalice kave, bila je sljedeća točka. Tema koju smo toga dana pikirali bilo je predstavljanje golema projekta – Aglomeracija Koprivnica. Nasuprot nepreglednim količinama opreme koju upotrebljavaju gaseći požar ili izvlačeći unesrećene iz uništenih vozila, pa i skidajući mačke sa stabala, za takozvanu pressicu dovoljno je uzeti kemijsku olovku, papir i diktafon. Eventualno fotoaparat, ukoliko je potrebno objediniti novinarsku i fotografsku funkciju. Za kompleksniji dio predavanja zadužili smo našeg fotografa. Ivan je Željku, koji se inače volonterski javio da će znalački napraviti fotografije, objasnio što je blenda, shutter speed, kakav mu je ISO potreban u ovako ili onako osvijetljenoj prostoriji te, recimo, gdje se postaviti u odnosu na objekt. Kroz tekst su postavljene Željkove fotografije. Uvjerite se može li krenuti putem National Geographica ili će, pak, ostati u vatrogasnom odijelu.
– Radije bih išao na teren i gasio požar – kazao je, s druge strane, Milivoj prije nego smo otvorili vrata i krenuli na teren.
U Gradskoj vijećnici dočekalo ih je novinarsko mnoštvo. Iznenađujuće brzo prilagodili su se na zatvoreno, drveno okruženje – koje ne gori! Svoje su mjesto pronašli u prvome redu, spremni zabilježiti sve što govore gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić i predsjednik Uprave Koprivničkih voda Zdravko Petras. Ne samo da su zabilježili, već su na kraju izlaganja postavili pitanja za koja su kasnije dobili pohvale svojih kolega novinara.
Anketa – Kako ćete i gdje provesti Novu godinu?
Nije prošlo niti pola sata od povratka s prvog terena, a naši novopečeni kolege novinari već su morali iz redakcije izletjeti na drugi teren. I stvarno, mislili su da će ovaj biti puno lakši. Jer, ovaj ipak ne zahtijeva pripremu za bitne i ozbiljne teme poput Aglomeracije Koprivnica, sad će samo pričati s našim sugrađanima i pitati ih gdje i kako misle dočekati Novu godinu. Mačji kašalj, složni su Milivoj i Željko.
No, po dolasku na teren, odnosno centar nam Koprivnice, Milivoj odmah iste sekunde shvaća da ovo nije tako lako kako je mislio. Prva osoba, prvo pitanje i prva odbijenica prije nego je pitanje uopće i pokušalo biti postavljeno. Milivoj gleda i čudi se, traži spas u kolegama novinarima koji ipak imaju iskustva u anketiranju sugrađana. Objašnjavamo mu da je jako bitan pristup, način prilaska čovjeku, način predstavljanja onog što želi, pristupačnost i otvorenost te domećemo kako mi dosad, u novinarskoj kombinaciji koja je danas njihov učitelj, odbijenicu nismo dobili. Samim priznanjem Milivoj nas izaziva i predaje nam mikrofon, kolegica Dragana trčkarajući kreće prema novoj meti, nešto simpatično i s osmijehom govori i u tom trenutku Milivoj shvaća da je ovu utrku izgubio. Izjava je tu, a ne samo izjava već uz tu izjavu ide i slika.
U tom trenutku, Željko očito shvaća kako nešto te simpatičnosti i pristupačnosti i on sam ima u sebi te otima mikrofon Dragani i kreće u pohod. Milivoj sa strane u nevjerici gleda i pita se što je on krivo učinio. Željko pak istovremeno dobiva svoju prvu izjavu, ali i osmijeh “ispitanika”. Osjeća se ponos u zraku.
Istina je ta, objašnjavamo im, da nema tu prave ili krive radnje, sve ovisi o hrpi faktora. Raspoloženju sugrađana, procjenjivanju situacije, odabiru prilaska nepoznatoj osobi, stručno, otvoreno, simpatično, ozbiljno, rukovati se, ili ne, predstaviti se ili odmah krenuti s rešetanjem? Hrpa faktora o kojima ni ne stigneš razmišljati, a posao treba biti odrađen.
Željko se, priznajemo u ovom dijelu terena snašao odlično, rukovanje, tapšanje po ramenu, zahvala, osmijeh, predstavljanje, blagi naklon prema sugovorniku, jednostavno ima to nešto u sebi što ljude na prvu više razoruža nego protiv njega oboruža. Dragana ga sa strane ponosno promatra, a Milivoj se pita i dalje kaj njemu fali. Nikaj Milivoj, samo si po prirodi mirniji čovjek, a ovakva vrsta posla, komunikacije s nepoznatima dok istovremeno pred njih stavljaš mikrofon i kameru, nije baš za svakoga. Ali, sve se da naučiti. Pa tako nakon dodatne poduke Milivoj ponovno kreće u misiju i uspijeva!
No, iako im je pošlo za rukom saznati kako naši sugrađani misle dočekati Novu godinu, priznaju nam dečki da se ipak ne bi htjeli mijenjati za posao s nama. Ni za živu glavu. Primjećuju i to da je naš posao, kao i njihov, uvelike ovisan o vremenu i brzim reakcijama. No, da ne bi mi prepričavali kako su oni točno opisali naš posao, prepuštamo vam da sve sami poslušate i pogledate u vrlo zanimljivom videu!
Pišu: Dragana Pandža i Marko Dedić
https://www.facebook.com/epodravina/videos/2606497206124011/
