Jeste li ikad nakon dugo vremena izbivanja opet pokucali na vrata teretane? Sjećate li se osjećaja kada ste nakon prvog treninga došli kući? Bol u mišićima, grčenje i osjećaj nemoći. No, njegova je bol 100 puta gora.
Koprivničanac Antonio Dragec (26) s Touretteovim sindromom živi gotovo cijeli svoj život. Bitna obilježja sindroma su višestruki motorički i jedan ili više glasovnih tikova. Poremećaj značajno oštećuje socijalno i radno funkcioniranje. Tikovi tipično zahvaćaju glavu i često druge dijelove tijela kao što su poprsje, ruke i noge. Vokalni tikovi uključuju različite riječi ili zvukove kao što su cvoktanje, cviljenje, kašljucanje.
On svaki dan provodi u nesnosnim bolovima, ali što je najgore, svaki dan provodi u neugodnostima najgore vrste, one s ljudima.
– Tikove sam počeo dobivati jednog jutra kada sam imao devet godina. Bilo mi je čudno, nisam znao što se događa, uplašio sam se. Moje tijelo se ponašalo nekontrolirano. Tata nije imao tolerancije prema mojem problemu, no ne zamjeram mu. I sam je imao težak život. Roditelji nikad nisu u potpunosti shvatili te su ponekad mislili da se pretvaram. Težak je život iza mene, a još teži ispred – počeo je svoju priču Antonio, koji tek sada vodi pravu bitku za život.
U osnovnoj su ga školi, kako kaže, maltretirali na dnevnoj bazi.
– Ne želim se toga ni sjetiti. Druga djeca su me neprestano zadirkivala, a nerijetko sam dobio batine zbog bolesti koju sam nikad nisam mogao kontrolirati – požalio se on.
Kaže da ipak ima prijatelje, ali u zadnje vrijeme najbolje mu je, naglašava, biti sam i sam se nositi s demonima u svojoj glavi.
– Svi su se više manje zaposlili, imaju svoje novce, odu van i druže se, a meni je glupo ići s njima jer nemam novaca – rekao je on.
Doktori mu, kaže, nikada nisu pomogli, ali 2012. godine je bio na eksperimentalnoj operaciji te su mu ugradili premosnicu i bateriju, puštali su mu struju u mozak.
– Postavili su mi dubokomozgovnu stimulaciju. Tražili su najbolju frekvenciju da bi smirili moje tikove. Izregulirali jesu na neko vrijeme, no asistent je zeznuo cijelu stvar s daljinskim. Pustio je struju, iskre sam vidio pred očima i sav sam se zgrčio. Bio sam u užasnoj panici. Doktori nikad nisu ništa konkretno rekli, ni pomogli mi. U jednom mi je trenutku cijela glava natekla, a doktor je došao pet minuta do 12 i izvadio bateriju iz mene. Međutim, nešto su ipak zaboravili izvaditi te mi se stanje još više pogoršalo i inficiralo pa sam opet išao na vađenje – objasnio je Antonio svoje neugodnosti s doktorima.
Okolina je sada u Koprivnici tolerantnija prema njemu jer ga ljudi poznaju, no kada nekud ode nerijetko ima problema.
– Uvijek sa sobom nosim nož ili suzavac. Neugodno mi je i bojim se jer sam više puta bio napadnut. Ljudi misle da glumatam – otkrio nam je on.
Pokušao je pronaći posao u više navrata, no završilo je nažalost neuspješno.
– Nitko me ne želi. Kada me vide odustanu od mene, nikad mi se ne jave poslije, izdvajaju me iz grupe, nikad mi nitko nije dao priliku. Živim samo od 1500 kuna invalidnine jer su mi roditelji trenutno u Njemačkoj. Živim sam. Pomaže mi jedna gospođa kod koje ponekad jedem, a zna mi dati i nešto novaca. A ja joj zauzvrat nešto pomognem. Ona je jedina osoba na koju se mogu osloniti. Kada sam u bilo čijem društvu bude napeto i neugodno. Kroz život nisam imao podršku od nikoga, no ipak bih izdvojio jednog doktora iz Zagreba k kojemu i danas znam otići. Naš je odnos prijateljski i on me istinski razumije. Već 17 godina odlazim k njemu – rekao je Antonio koji pati od ovisnosti od alkohola i droge.
On se sam prijavio u komunu u koju ide sutra te se nada oporavku i boljem životu.
– Prijavio sam se u komunu sam jer sam se počeo pikati u vene heptanonom, zamjenom za heroin, a i pretjerano pijem. Sve mi to umanjuje tikove i bolje se osjećam. Volio bih da moja ovisnost prestane, želim tome stati na kraj. Imam užasnih problema i s nesanicom, ponekad dva tjedna ne sklopim oka. No, kada spavam nemam tikove. A nemam ih ni kada repam, što je fascinantno. Pišem pjesme i to me čini malo zadovoljnijim. Stihovi koje pišem su mračni i brutalni, baš kakav je i moj život. Kroz život sam imao samo loša iskustva, ona od ljudi. Okreću se za mnom i to me jako smeta, čini me nervoznim. Zato volim biti sam – objasnio je Antonio.
– Neki dan u jednom dućanu u Koprivnici zaštitar me pitao jesam li pobjegao iz zoološkog vrta. No, trgovac mu je rekao da ne postupa tako, da si ne mogu pomoći. Tada se nije udostojio u oči me pogledati, ali se ispričao kroz zube – ispričao je on svoje neugodno iskustvo kojih je kroz život imao mnogo.
Zadnji put kada se predozirao bila je to, naglašava, kap koja je prelila čašu.
– Imao sam u sebi tri promila, 200 miligrama normabela i tri mililitra heptanona sam si ubrizgao u venu. Kraj kreveta me pronašla teta. Da nije, umro bih. Doktor je rekao da je koja minuta dijelila od dehidracije. Dobio sam još i upalu pluća, gripu, grušanje krvi, oštetio sam si i jetru. Tada sam shvatio da je došlo do kraja. Da moram nešto poduzeti, zauzeti se za sebe jer nitko neće. Otišlo je predaleko – shvatio je on.
On se u svojoj koži osjeća iscrpljeno, izmoreno i nema energije za ništa. Ruke mu se tresu od bolova, a sve zbog tikova koje ima neprestano.
– Nadam se da će mi komuna barem malo pomoći, barem u mojoj ovisnosti. Moj život trenutno ne liči na ništa, ne mogu ništa ni raditi, bole me mišići, ruke mi trnu od vratne kralježnice, boli me, teško je živjeti u mojoj koži, a nažalost u svojoj budućnosti ni ne vidim svijetlu točku. Bole me mišići za koje nisam ni znao da postoje, a baš mi nitko ne može pomoći – rekao je Antonio koji nije optimističan.
Zaista je fascinantna rečenica koju je podijelio s nama – Kada radim nešto što volim, nemam tikove. Možemo zaključiti samo jedno. Ljubav nam svima fali, nekima više, a nekima manje. Međutim, malo ljubavi, dobre volje, podrška, ruka, rame prijateljstva, topla riječ liječi sve. Svaka bolest izlječiva je uz ljubav koja je pokretač svega života na zemlji. Antonio je samo jedan običan dečko koji ju traži, a mi smo sigurni da će u tome i uspjeti te mu želimo svu sreću svijeta, a najviše da ostvari svoje želje.
– Najviše bih se htio baviti glazbom i oživjeti old school rap. Zanima me i gluma, nadam se da ću barem nešto ostvariti – zaključio je on prije odlaska u komunu.
https://www.facebook.com/epodravina/videos/1924358160965656/
https://www.facebook.com/antonio.dragec/videos/10210876025407726/
https://www.facebook.com/antonio.dragec/videos/10210879632777908/
