Iznimno talentiran, vizualni umjetnik koji je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a danas radi kao učitelj likovne kulture, Zvonimir Haramija, javnosti poznat pod nadimkom Hans, otvorio nam je vrata svojeg šarenog i nadasve ugodnog ateljea i uveo nas u tajne njegovih djela.
Njegov otac, prerano preminuli Ivan Haramija Hans, bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih karikaturista i velik čovjek s obzirom na njegove karikature i smisao za humor koji je oduševljavao čitatelje listova i posjetitelje izložbi diljem Hrvatske i svijeta.
Očigledno, Zvonimir je smisao za umjetnost naslijedio od oca, a crtati i slikati je ipak počeo sam i to jako rano, u najranijem djetinjstvu.
– Naravno da je na mene utjecala činjenica što je otac bio karikaturist pa mi je crtanje bilo još zanimljivije te je crtaći pribor bio uvijek dostupan. Osim toga, imao sam u svojoj blizini puno stripova i knjiga o slikarstvu, kiparstvu i karikaturi koje sam mogao proučavati i tako od malih nogu učiti o umjetnosti – istaknuo je Hans koji uglavnom slika u tehnici akrila na platnu.
No, u slike ponekad ubacuje sprejeve i ostale vrste boja ili pak elemente kolaža. Crta flomasterima, tušem i svime što mu dođe pod ruku.
– Za sve to potrebne su boje, kistovi i platna koja povremeno u ateljeu kolega i ja izrađujemo sami od papira i još puno različitih alata i materijala. Također, potreban je i prostor koji moram plaćati. I naravno, potrebno je izdvojiti puno vremena, odricanja ako se želite baviti slikarstvom. Sve je to poprilično skupo. Ljudi to ne uzimaju u obzir kad se raspituju o cijenama slika pa im se u većini slučajeva cijene čine previsoke. Isto tako, kod nas ne postoji neki uređeni cjenik slika ni tržište umjetnina. Takva situacija na žalost često dovodi do toga da umjetnici cijene spuštaju i prilagođavaju kupcima koji, ako ih i ima, najčešće nemaju pojma o vrijednosti djela za koja se zanimaju. Meni je, na primjer, zanimljivo kako je većini ljudi strašno puno izdvojiti 500-tinjak kuna za crtež, koji će imati cijeli život i možda ostaviti svojim potomcima u nasljedstvo, a nije im puno istu tu cifru izdvajati svaki mjesec za mobitel ili neku sličnu neopipljivu potrebu – rekao je on.
Njega zanimaju bizarne i apsurdne situacije, crni, pomaknuti humor i nadrealizam. To su sve elementi koji utječu na njegov proces razmišljanja i stvaranja slika i crteža. Uostalom, ističe, živimo u apsurdnom svijetu punom kontradiktornosti i velikih krajnosti, pogledajte samo našu malu Hrvatsku.
– Kada sam bio dijete uvijek sam crtao kauboje, Indijance, vitezove, uglavnom muške likove. Onda sam shvatio da mi je puno teže nacrtati ženske likove pa sam počeo crtati žene. Također, u stripu i ilustracijama iz sredine prošlog stoljeća ženski likovi su prikazani kao neki magični, zagonetni likovi s često previše izraženim emocijama. To mi je vrlo zanimljivo i privlačno. Ne znam je li to dovoljno dobro objašnjenje, ali to je ono što mi prvo pada na pamet. Veliki dio moje motivacije i ideja dolazi iz podsvijesti, a to ne mogu racionalno objasniti – ispričao je Hans koji samostalno izlaže od 2004. godine, a prvu je izložbu imao u Kuglani u Koprivnici.
Zadnje je izlagao prošle godine u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu. Uglavnom je imao izložbe u Koprivnici i Zagrebu, ali i u Novom Sadu, Virovitici, Svetom Martinu, Švicarskoj.
– Ponekad sudjelujem na street-art festivalima i radim murale, a slikao u mnogim gradovima kao što su Zagreb, Vodnjan, Krapina, Varaždin. Naime, danas je situacija oko izložbi i izlaganja vrlo komplicirana i financijski potpuno neisplativa. Većina pristojnijih galerija raspisuje natječaj za izlaganje. Kada se prijavite na natječaj trebate poslati životopis i tekst koji opisuje vašu izložbu ili koncept. Naravno, to mora biti vrlo profesionalno i elokventno napisano da vas odmah ne diskvalificiraju pa često morate tražiti pomoć povjesničara umjetnosti oko pisanja. Ako želite da tekst u katalogu i bude i na nekom stranom jeziku, plaćate prevoditelja. Morate poslati i profesionalne fotografije vaših radova za što opet morate angažirati profesionalnog fotografa. To sve, kao i prijevoz slika, a često i catering na otvorenju, morate platiti sami. Ako želite da vaša izložba bude zapažena morate kontaktirati i vući za rukav medije, raditi evente i zvati ljude po društvenim mrežama. Velika većina galerija ne isplaćuje nikakav honorar za umjetnike tako da ste na kraju, ako i uspijete proći na natječaju, u financijskom gubitku, jer kao što pretpostavljate, slike se na izložbama jako rijetko prodaju – objasnio je koliko je financijski i vremenski težak način probijanja umjetnika danas.
Slikanje mu oduzima puno vremena, ako u radu, kako kaže, želi napredovati, imati jasnije ideje i biti bolji u tehničkom smislu.
– Budući da inače radim u dvije Osnovne škole kao učitelj likovne kulture, ne mogu u ateljeu provoditi onoliko vremena koliko bih htio. Pokušavam da to bude barem tri sata dnevno kada radim, a za vrijeme praznika i puno više. Volim raditi i u školi, a taj posao, osim što mi osigurava egzistenciju, plaća i dio materijala koji mi je potreban za bavljenje umjetnošću – rekao je Hans koji u svojem ateljeu stvara prava umjetnička djela.
Naime, on ima zajednički prostor ateljea u sklopu bivše vojarne koji djeluje kao udruga Atelieri Koprivnica koja broji deset članova, a u sklopu tih prostora djeluje i AK galerija. Atelieri Koprivnica su udruga koja djeluje na području Koprivnice, unutar sadašnjeg Kampusa gdje vodi prostor umjetničkih ateljea te jedan nezavisni galerijski prostor – AK galeriju. Udruga je osnovana u cilju promicanja, razvitka i unapređenja likovne, multimedijalne i izvedbene umjetnosti.
– Oduvijek sam htio slikati na većim formatima pa mi je atelje uglavnom pun velikih slika. I najčešće slika bolje izgleda kad je na većem formatu, barem meni. Također slike većih formata bolje izgledaju na zidu, u galeriji, pa kad biram slike za izložbe obično su to veće slike. To naravno stvara raznorazna veselja i probleme kod transporta, ali to je priča za sebe – ispričao je on.
Osim slikarstvom bavi se i ilustracijom, animacijom i slikanjem murala. Tijekom godina surađivao je s različitim bendovima, glazbenicima, kafićima, ali i institucijama poput knjižnica i privatnih škola.
– Obično je riječ o izradi ilustracija, spotova ili slikanju murala. Najčešće mi se ljudi jave jer me osobno poznaju ili su moje radove negdje vidjeli pa su im se svidjeli. Volim takve suradnje jer me često natjeraju da se bavim temama kojima se inače ne bih bavio ili moram riješiti neki likovni problem na način na koji to inače ne bih. Takvi poslovi su zanimljivi izazovi, a također su me naučili disciplini i profesionalnosti u obavljanju zadataka, ali i u naplaćivanju usluga – rekao je Hans.
Kada slika i crta uvijek sluša glazbu, a je obično neka vrsta rock glazbe.
– Volim sve od rockabillyja, garage rocka i klasičnog rock and rolla do punka i hip hopa. U zadnje vrijeme slušam i dosta jazz glazbe pa sad trenutno u ateljeu najviše vrtim the Strange, Les Lullies, Charlesa Mingusa I Kamasi Washingtona – kazao je ovaj umjetnik čijim se djelima mnogi dive, a njegov rad cijene i poštuju.
No, on sam ne zna ima li perspektive za umjetnike u Hrvatskoj, osim, kako kaže, za muljatore.
– Možda ima u nekoj dalekoj budućnosti, ali ja, poučen svojim iskustvom to ne vidim. Možda zvuči ružno, ali to je moje mišljenje. No, svoj rad cijenim, ali najviše cijenim rad onih koji puno i uporno rade na onom u što vjeruju, bilo da su to umjetnici ili vodoinstalateri – zaključio je Hans.
