Voditeljica ritmike u ludbreškom KUD-u Anka Ošpuh Ana Katalenić u uobičajena vremena, sada, tijekom svibnja, odlazila bi na probe svojih plesnih skupina Crazy Hill Ludbreg. Redale bi se, one, za predstavu kojom polaznici završavaju sezonu uoči školskih praznika, koreografiju koju osmišljava i priprema sa sestrom Ivanom Kapusta. Svaka njihova plesna priča iziskivala je scenografiju i nove kostime, a ona ih je često šivala sama…
– Rajfeke, trakice, uheka, repiće, šoseke, hlačice, haljinice, košulje, šivala sam uz pomoć supruga. To je značilo i tjedan dana nespavanja. Jer ujutro smo radili, popodne plesali, a navečer šivali – otkriva.
Obaveza je bilo puno, a trebalo je i puno vježbati u KUD-u. Bila je aktivna u svim sekcijama, a vođenje ritmike preuzela je prije skoro 30 godina.
– Uživam raditi s djecom, jer koliko ti daješ njima, oni dvostruko vrate, nema veće nagrade – priča Ana kojoj je KUD Anka Ošpuh postao dio života.
Sa suprugom Vladimirom i dvojicom sinova živi u Selniku, i gotovo je svakodnevno, prije situacije s koronavirusom, dolazila u Ludbreg u prostorije društva na probe.
– Moj prvi dom su moj suprug Vladimir i sinovi Luka i Filip. Vladimir je isto plesao, sada je naša tehnička i fizička potpora, zamisli nam pretvara u stvarnost, a mlađi Filip pomaže u vođenju grupa – govori.
Kako smo u ovo čudno vrijeme primorani smanjiti druženja i aktivnosti, tako su i aktivnosti u KUD-u stale pa je, kaže, imala dosta slobodnog vremena kojeg je iskoristila na najbolji način.
– Sestri i meni trebale su torbe za plažu u koje stane puno stvari, da su čvrste, vesele, šarene, a opet perive i lagane. Sašila sam ih od starih traperica – govori Ana koja je svoju maštovitost ubrzo prelila u uporabne i ukrasne kreacije.
LuFi se “pojavio” spontano.
– Svi su me nagovarali da otvorim obrt, jer su željeli moje torbe, teglice, igračke, ali ne badava. Isticali su da je vrijedno, a da bi se samo dijelilo. Puno kreacija i poklonim, jer volim osobe razveseliti. Naziv je po mojim srećicama, Luki i Filipu – otkriva Ana.
Tako su najzapaženiji postali njezini plišani zečići, a izradila je i gnomiće, mekane zekane-zvekane, piceke, kokoške, medvjediće, razne životinjice. Većinu materijala od kojih spaja i šiva svoje uratke je iz reciklaže, a nešto i kupi.
– Prijateljice i prijateljice mojih prijateljica doniraju mi svoje stare traperice, haljine, košulje… i iz njih izrađujem torbe, ruksake, vrećice za kupovinu, zatim papuče, male i velike pernice, toaletne torbice. Mišić LuFi je naše zaštitno lice i ide uz svaku torbu, pernicu, ruksak, vrećicu – govori.
Anini čarobni vrtići su posebno osmišljeni vrtići iz bajke. Izrađeni su, kaže, s puno ljubavi i pažnje. Svaki ima kućicu, klupicu, ogradicu, malog anđela, žapca ili neku figuricu, pa biljkice, bubamare, leptiriće, ptičicu.
Sve je pažljivo dekorirano ukrasnim kamenjem i svaki nosi bočicu s porukom.
– Porukica ovisi kome je namijenjen. Je li za rođendan, neku posebnu prigodu ili samo da se pokaže koliko ti je stalo do te osobe. Teglice, ogradice, klupice, kućice izrađuje Vlado, on napravi pripremu, a ja finiš – otkriva Ana.
Kreacijama se vesele, kaže, svi, a izrađuje ih i po željama.
– Tko zamisli nekakvu torbu, životinjicu, jastučić, može mi nacrtati ili opisati i, evo ga, za par dana ispunjavam želju! – smije se.
Trenutno izrađuje dječje zaštitne kute-tunike. Zove ih sretne tunike, a njezini nećaci Mateo, Ivano i Niko glavni su joj modeli.
– To su tunikice dok crtaju, boje, rade pokuse, mijese klipiće. Izrađujem ih iz jednobojnih i šarenih materijala. Mame su sretne, jer djeca ostanu čista. Tunike radim i tetama u vrtiću, ili, pak, frizerkama – opisuje nam.
Nećakinja Tara je, ističe, jedina princeza u obitelji i na njoj isprobava haljinice i šoseke, a Anu najviše veseli…
– Ako su svi moji najdraži zdravi, osmijeh, kavica koju mi ujutro Vladek skuha, zagrljaj sinova, telefonski poziv mame samo da čuje kak` sam – kaže.
No, jedva čeka zagrljaje svojih plesača, smijeh, nove medalje i putovanja… sve što nam je više od godinu dana uskraćeno. Jer njezin glavni pokretač je ljubav, a vesela želja, kao što je i Ana sama, da njezine torbe, ruksaci, sretne tunike, igračke i čarobni vrtići pronađu nove vlasnike.
