Daj ‘ajde, ja ti nemam blage veze igrati, rekao je Damir Dautanec prije desetak godina kada ga je pajdaš pozvao na pivo, izazvavši ga ujedno na partiju pikada. Taj visoki aparat nerijetko je dio kafića, u nekima ga smatraju dijelom inventara. Privlači goste koji popiju par pića pa čaše zamijene strelicama te nabace dvije-tri runde sa željom dokazivanja kako baš oni zaslužuju da ih se zove, ne znam, Robinom Hoodom koji će najbrže brojku od 301 ili 501 svesti na nulu.
Kao što je slučaj s, recimo, stolnim tenisom, svi znaju igrati pikado. Barem si tako utvaraju. Jer, da znaju, njih bi milijuni gledali na ekranima dok jednu strelicu za drugom trpaju u ono polje iznad kojega piše 20.
Damira, predsjednika, kapetana i, dakle, igrača Pikado kluba PodRoom iz Đurđevca ne gledaju baš milijuni, ne stane toliko u kafić ni ako zanemarimo epidemiološku situaciju, ali u normalna se vremena redovito skupi masa koja prati vrsne pikado-strijelce, da bi potom, svi zajedno, proveli par sati uz glazbu, piće, druženje i ples.
– Auu, stari moj, to ti je najjači dio pikada. Uvijek napravimo najbolji štimung! – odgovara nam Damir na pitanje postoji li u pikadu, kao u amaterskom nogometu, treće poluvrijeme.
Na natjecanju upoznao puno ljudi, čak i Kiću Slabinca
PK PodRoom prije četiri godine osnovao je Darko Dautanec, Damirov brat. Današnju ekipu, uz našega sugovornika, čine: Bruno Virovčec, Darko Nikolić, Josip Dolček, Marin Bazijanec, Zoran Maljak, Marinko Marić i Pero Pregiban.
– Ne smiješ imati tremu. Nerijetko se dogodi izjednačen rezultat nakon kojega se igra odlučujuća runda. Strašno je važna psiha, cijela birtija navija protiv tebe, ako igraš kod njih. Meni je, međutim, to još bolje. Moraš biti opušten – opisuje Damir što je najvažnije za igrača pikada.
Odigravši onih par premijernih partija s pajdašem s početka – iako, i sam je rekao, tada nije imao pojma – pikado ga je toliko privukao da je, u katalogu ugledavši prodajnu akciju, odletio u trgovinu i kupio ga. Namještao je ruku, ciljao, gađao, promašivao, pogađao. Strelicu po strelicu, naučio je te došao do osobnoga rekorda – izlaska u četvrtome krugu! Profesionalci, veli, izlaze u trećem. Dobro je onda, očito, naštelao ruku, trenirajući u vlastitome domu.
– Velika pajdašija! Preko pikada upoznao sam puno ljudi, čak i Kiću Slabinca. Kamo god došao, svi me poznaju – objašnjava nam Damir tu pikado kulturu.
U širenju kruga prijatelja pomogla mu je jednostavna činjenica. Bio je dobar, precizan zapravo. Kao nekadašnji igrač kluba iz Podravskih Sesveta triput zaredom pripala mu je titula prvaka Koprivničko-križevačke županije. Bili su čak i dio Europskog prvenstva na kojemu su, prisjetio se, osvojili deveto mjesto.
Jednom strelicom probio je drugu, veli barem 20 puta u životu
Nakon što smo s Damirom pretresli individualne uspjehe, razgovor nas je doveo do glavne teme, odnosno njegova trenutnog kluba. PodRoom je dvije godine u nizu osvojao Županijski kup. Trebali su na temelju toga ostvarenja ići na državno prvenstvo u Splitu, ali je isto odgođeno zbog nesretne situacije s koronavirusom.
Inače se natječu u trećoj, C ligi gdje se igra na 501 i obični izlaz, bez master outa. Sezona, otprilike, počinje u studenome i traje do ožujka. Još jednom, to vrijedi za pretkorona razdoblje. Igraju soft verziju, onu koja podrazumijeva aparate s utorima za strelice. Tu je i opcija s oštrim vrhovima, s metom od pluta. Pohvalio se, zatim, nečime što je učinio, veli, barem 20 puta u životu – pogodio je strelicu u strelicu, jednu probio drugom. Time je Damir zaslužio ranije spomenuti naziv – Robin Hood.
Bilo kako bilo, potvrdio nam je da pikado, unatoč feštama koje se podrazumijevaju, doživljavaju poprilično ozbiljno. Ušli su u Zajednicu sportskih udruga Grada Đurđevca, dobili financijsku pomoć, kupili vlastiti, 3000 kuna vrijedni aparat koji koriste do trenutka povratka u ugostiteljski objekt. Usto, svake godine navlače nove dresove, u čemu im pomažu brojni sponzori, kao i u financiranju putovanja ili opreme. Recimo, pero na strelici košta 80-ak kuna. A mora biti ravno, čvrsto i stabilno.
– Jedan dan gađamo samo broj 20, ništa drugo. Sljedeći put 19. Ipak, mi najčešće igramo jedan protiv drugoga, to nam je najbolji trening – opisuje Damir treninge koje održavaju barem dvaput tjedno te obavezno pred utakmicu, dodajući kako na TV-u prate pa u online grupi komentiraju prijenose natjecanja, kremu pikado svijeta.
Otkrio nam je zašto je broj 26 najgori za svakog pikadista
Supruga mu je rekla: “Ti si se oženio, ali i dalje živiš kao dečko. Ideš van subotom i igraš pikado.” Priča nam to Damir, uz smijeh pokazujući fotografije supruge kako igra, a što drugo – pikado!
– Mi smo skinuli dresove, trčali po dvorani, kao djeca. Strašno – vraća se na prijašnju temu, na posljednji osvojeni Županijski kup, i time potvrđuje značenje pikada.
Više puta, kao i suigrač Marinko koji nam se kasnije pridružio u razgovoru, Damir je poželio uobičajenu svakodnevicu, zdraviju situaciju, otvaranje kafića i, shodno tome, povratak pikada. Ono što, pak, nikada i nikako ne želi jest broj 26.
– Raspored brojeva na pikadu je 5, 20 i 1. Većinom se gađa 20. E, kada pogodiš 5, 20 pa 1, zbroj je 26. To znači da ti ruka bježi, nisi koncentriran. Smijemo se onome tko pogodi 26. Ali, kad pogodiš 180, onda plaćaš rundu – za kraj nam je objasnio noćnu moru o broju 26.
