Više mi dolaze žene nego muški, a najviše me traže da im zalijepim nešto – otkriva nam naš nadasve ugodni i otvoreni sugovornik Željko Crnjak. Željko je postolar. Na našu žalost, nadimak mu nije Mrkonja. Ipak, Mrkonja je u Hlapićevoj priči bio zao, dok Željko takav ne izgleda ni izdaleka, baš suprotno. Na netom održanoj svečajnoj sjednici Općinskog vijeća općine Molve primio je priznanje za dugogodišnji uspješan rad i očuvanje tradicijskih zanimanja i običaja.
Željko je dugo godina postolar, a posao ne jenjava. Nekad mu se radnja nalazila u samom centru Đurđevca, u zgradi koja je danas srušena i na čijem mjestu baš niče novi poduzetnički inkubator. Kako to obično biva u najljepšim pričama, posao je obiteljsko nasljedstvo.
– Moj tata je bio postolar na Molvama i od njega sam to preuzeo. Uvijek sam ga gledao i mislio ‘pa ja to nikad nebum delal‘, ali je na kraju ispalo da sam i ja postolar. Krenuo sam s 15 godina pomalo. A sada, svi strojevi koji su ovdje bili su od moga oca. Svi alati, čekići, maljevi, noževi, sve je to nasljedstvo od mog tate. Ove mašine nemaju elektronski čip koji bi mi se pokvario ili elektromotor da pregori. To je sve ručno, samo treba podmazivati – priča postolar Željko.
Kad bi ste željeli biti postolar, morali bi ste se uputiti u Varaždin. Tamo postoji smjer obućar u Gospodarskoj školi Varaždin i traje tri godine. Tamo je i Željko završavao dodatne tečajeve kako bi mogao dobiti obrtnicu za današnje zanimanje. U Gospodarsku školu Varaždin – zanimanje obućar ove godine upisano je 11 polaznika. Prošle godine upisano je njih 15, a godinu prije 16.
– Najviše popravljam ženske petice, štiklice, to se najprije strga, pa ja to mijenjam. Podebljavam i muškima potplat kako bi im cipele bile što udobnije – rekao je.
Nekad ste došli k postolaru i naručili cipele kakve ste željeli. On bi uzeo vaše upute, vaše mjere i zvao bi vas kad bi bile gotove. Danas toga nema, ponajviše zbog nedostatka materijala. Nitko više ne radi kože, nema materijala, a i postupak je problematičan. Kad mora usporediti žene i muškarce, prednost daje ljepšem spolu.
– Žene su pedantnije. Kupe si štiklice, ali su petice predugačke pa mi ih donesu i mole da im smanjim peticu, na što ih pitam zašto su si kupile takve? Odgovaraju mi – jer su mi te baš lijepe. Znaju donijeti štikle pa kažu ‘joj, da su mi bar duže i šire’. Pa zašto si onda nisu takve odmah kupile? Muški pak radije kupe nove nego da ‘prtljaju’ po starima – govori Željko s osmijehom.
Internetsko naručivanje također zadaje određene probleme. To je sve kupnja na neviđeno, kalupi su različiti pa nekad ne odgovara nozi kupca. Drugi su materijali, a dok ženske čizme platiš najmanje 100 eura to je koža, to nije plastika, to je kvalitetno.
Ljudi najviše griješe kad za malu djecu kupuje plastične cipele. To je kao da ste stavili plastičnu vrečiću na nogu, plus razne boje koje koža apsorbira i djetetu je u startu ‘pokvarena noga i cipela’. Bolje kupiti platnene cipele da noga diše, jer se u suprotnom i stvaraju se gljivice.
Može li se živjeti od postolarstva? Malo teže.
– Ne možeš zaraditi čudo. Nisu to nekakve satnice, možeš ti živjeti, ali ne možeš se obogatiti. Došel sam iz vojske 1978. godine i kupil sam si ‘spačeka’, još ga vozim. Nikad ga ne bih prodal, emotivno sam vezan za njega – priča Željko.
Najteži popravci su mijenjanje ‘glenka’. To je jedan lim u đonu cipele. Kad on pukne, morate otvoriti cijelu cipelu i promijeniti ga. To zadaje najviše problema i oduzima postolaru najviše vremena. Dosta je teško mijenjati patente, ‘ciferšluse‘. U svojoj prostoriji iza ima jednu veliku, punu vreću. Puna je cipela. Ljudi nikad nisu došli po njih. Ili su kupili nove, ili zaboravili.
– Prvo ih čuvam tri, četiri mjeseca pa ih poklonim. Prvo susjede na Molvama pregledaju ima li što za njih. Zna se dogoditi da dođe zima pa stigne jedna mušterija i kaže ‘majstor, jesam ja ostavil kod vas čizme?‘, na što ga samo priupitam gdje je bio cijelo ljeto.
Željko ističe da ima istine u tome što je skuplja cipela to je kvalitetnija. Danas možeš kupiti solidne cipele za 300, 350 kuna, nekadašnjih 100 maraka, govori on. Uvijek treba gledati deklaraciju, da je gornji dio koža.
Dolaze mu i nogometaši. Sjetio se jednih kožnih kopački koje su bile iznimno kvalitetne, crne Adidasove. Riječ je o Copa Mundialkama. Koža je bila kvalitetna i dok ih je zašio to se nije dalo razderati. Danas nema više toliko kožnih kopački, sve je nekakva plastika i umjetni materijal.
– Kaj bum u penziji, još ja to malo delam, popravljam, radim to za ljude jer ovih zanata danas nema – priča on. Kad dođe s posla, sjedne na bicikl i ode na Čingi, osvježi se, voli otići i u ribolov, dok zimi ode u toplice preko granice u Nagyatad. Treba se čovjek i opustiti.
Dok nam je to pričao, već su stizale nove mušterije. Brzo smo izašli van da u njegovoj radionici ne pravimo nepotrebnu gužvu jer možda će uskoro vreća sa zaboravljenim cipelama biti još krcatija.
