Željko Jendrek (57) iz Kamešnice, mjesta u općini Kalnik, jedan je od stotinjak mještana tog pitomog potkalničkog sela. Mir i tišina, predivna priroda, pogled na Kalnik obavijen oblacima u rano jesensko jutro. Željku je baš ta slika nešto što ga pokreće i što rado fotografira, budući da mu je život u posljednje vrijeme vrlo težak. Otkako je operirao kičmu, bol ga ne napušta.
– Nikako ne živim, strašno boli. Te čekaj ovu pretragu, čekaj onu. Sad na terapije u listopadu morat ću autobusom. Nadam se da ću moći, makar puzeći išao u autobus – ispričao nam je Željko.
Živi potpuno sam. Roditelji su mu davno umrli, sestra otišla svojim putem. Nikad se nije ženio i pas Medo u dvorištu najbolji mu je prijatelj.
– Kičma mi je stradala od rada. Cijeli život proveo sam u građevini i sad moram trpjeti. Za mirovinu sam premlad, a raditi više ne mogu – objašnjava. Trenutno živi od prihoda na ime bolovanja. Dvjestotinjak eura.
– Ne može se od toga živjeti. Struju moraš platiti, nešto pojesti. Jako je teško – ispričao nam je Željko. Najviše ga boli što mu liječnici uskraćuju prava koja ima, poput liječenja u toplicama. Kako je samac, puno bi mu to značilo jer ne bi morao putovati, a uz to bi imao i prehranu.
– Kirurg je napisao da imam pravo, ali mi fizijatri nisu odobrili. I kome da se sad žalim? Znam da imam pravo, ali očito se sirotinju gleda drugačije. A sve moram platiti, čak i dopunsko – tuži nam se Željko.
Priznaje, nerado traži pomoć, ponajviše zbog ponosa, no uviđa kako mu je teško i kako će prije ili kasnije morati tražiti.
Sjetno je pogledao prema vrhu Kalnika i dometnuo kako ga svašta zanima.
– Odmalena mi je lemilica bila u rukama. Tehnika me zaokuplja i pokreće, kao i fotografija, ali dok se ne oporavim, neću moći sve što želim – zaključio je.
