Kod konja čak i princeza čisti drek. Uzela je vile i tačke i očistila boks. Tako ide kratka priča o jednoj jordanskoj princezi, tada predsjednici Međunarodne konjičke federacije, koju nam je ispričao Tomislav Kavur, uz suprugu Sanju, vlasnik imanja smještenog u Peterancu.
Konji su zapravo gospoda
Da se iščitati kako su konji, zapravo, gospoda, o čemu svjedoči i povijest tijekom koje su kraljevi i carevi često uza se imali tu, kako je zovemo, plemenitu životinju. S druge strane, u drugačijim okolnostima, nisu bili toliko cijenjeni.
– Sjećam se drugačijeg sistema u vrijeme Jugoslavije kada su konji bili radne životinje. Nisu bili skupi. Svi koji nisu bili za vojsku, mogli su se jahati. Bili su šepavi, svakakvi. Pristup je, dakle, bio drugačiji. Širim su masama bili dostupniji jer su bili besplatni, kao i trener. Tko je volio jahati, uz neke kriterije, mogao je – prisjeća se Tomislav, vjerojatno i na temelju prepričavanja svojega oca od kojega je naslijedio ljubav prema konjima.
Kako se upetljao novac, tako je došlo do promjena. Odnos prema konju nije isti kada ga platite, znatno ćete ga više maziti i paziti. Naravno, takva je situacija pozitivna za životinju. Napredovale su i veterinarske tehnike pa tako Tomislav, čim uoči nešto sumnjivo u kontekstu zdravlja, konja vodi na pregled. Kao i u slučaju čovjeka, sve su analize dostupne. Nema čega nema, ništa se ne prepušta slučaju jer benigni problem može dovesti do komplikacija. Važno je preventivno djelovati.
Premda se ponekad bacaju po blatu, no to im je prirodni piling
Na imanju Kavurovih djeluje OPG, kao i Galop Team, klub čiji se članovi natječu u preponskom i dresurnom jahanju. Od stotinjak jahača, 90 posto su rekreativci. Konji, njih 22, privatno su vlasništvo. Većina je namijenjena rekreativnom jahanju, a petero ih sudjeluje na inače skupim natjecanjima zbog čega i nema više zainteresiranih za, recimo to tako, prelazak na višu razinu od klasičnoga jahanja. Jedna od njih je Ema Kolarek koja odmalena, priča nam Tomislav u trenutku četkanja konja, trčkara imanjem. Nekad je čak od jutra do mraka pomagala i poboljšavala vještine, što je dovelo do vrlo dobrih ostvarenja u preponskom jahanju.
– S konjima sam se počeo baviti nakon oca. Tata Zlatko bio je posljednji prvak Jugoslavije u preponskom jahanju. Raspadom prijašnje države, krenuli smo u nepoznato – napravili smo prve boksove i štale – prisjeća se Tomislav.
Dok su tati konji bili hobi uz stalan posao, sin i snaha od toga žive. Sanja se bavi početnicima i rekreativcima, odnosno školom jahanja. Tomislav, pak, vodi brigu o mladim konjima i natjecateljima. Usto, ponekad im pomažu osobe koje obavljaju rad za opće dobro.
– Premda ćete konje ponekad vidjeti kako se bacaju po blatu, po prirodi su jako čiste životinje. Time dlaka bude još sjajnija, prirodni način pilinga – pojašnjava.
Tomislav i Sanja školovali su se pri Međunarodnoj konjičkoj federaciji. Oboje imaju drugu od četiri moguće završene razine tečaja, s time da je Tomislav završio i trenerski tečaj Hrvatske olimpijske akademije. Na tome ne želi stati. Level 3 je, kaže, u Hrvatskoj plafon i on ga želi dostići.
– Tečajevi su jako naporni, vode ih najbolji svjetski trener. Traju šest dana u nizu, po 12 sati uz 30 minuta pauze. Dril, dril, dril! Prva dva dana još ide, podupiru nas, a zadnja četiri radimo i dobivamo ocjene. Nije toliko fizički naporno, koliko je važno biti koncentriran. Pokušaš li se sakriti, a to je teško jer nas je samo 14, past ćeš, nećeš dobiti licencu – svjedoči Tomislav.
Čega se svi konjari boje?
Normalan životni vijek konja je 25 godina. Kavurovi su imali i više, mogu doživjeti i 40, ali riječ je o iznimkama.
– Mlađi konji najčešće ugibaju zbog kolika, čega se boje svi konjari. Kada imaju probavne smetnje, bolove, konji se bacaju. A kako imaju dug probavni trakt, može doći do zapetljaja crijeva. Ne riješi li se hitnim operativnim zahvatom, konj će za 24 sata uginuti. Dođe do upale, sepse, sve se to brzo dogodi – priča Tomislav, objašnjavajući kako je tada najbliža destinacija Veterinarski fakultet u Zagrebu do kojega moraju doći u sat vremena, iako u 99 posto slučajeva opasnost prođe sama od sebe.
Ove četveronožne životinje, koje uvijek ostavljaju tako graciozan dojam, nisu zlopamtila, siguran je Tomislav te dodaje kako imaju suptilan način komunikacije. Možda s njim ne pričate, ali konj kao da vam čita misli. Posebno je, pritom, važna mimika, način kojim se sporazumijevaju u krdu.
– I čovjek mimikom daje puno informacija. Konj to čita. Stariji ljudi kažu kako konj zna kada se bojiš. U neku ruku, to je istina – govori.
Cijena konja koji se natječu ide do 100, u Hrvatskoj oko 10 tisuća eura
S jedne su strane školski, rekreativni konji, mirni i iskusni te spremni prihvatiti neiskusnog jahača. S druge se nalaze sportski, konji u intenzivnom treningu. Prilikom uzgoja konjari procjenjuju potencijal životinje za ostvarivanje rezultata u, recimo, preponskom jahanju. Najbolje se, dakako, prodaje kako bi nadalje mogli ulagati. A kakve su cijene? Pa, iznenadio nas je Tomislav informacijom, onima koji se natječu na glavnim pozornicama – svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama – cijena počinje na 100 tisuća eura. Zna i za slučajeve kada su, blago je reći oni s dubljim džepom, iskrcali po pet i više milijuna eura! Takve cifre, ipak, nemaju veze s Hrvatskom nego se odnose na zapadne zemlje, perjanice konjičkog sporta kao što su Njemačka, Belgija, Nizozemska, Francuska ili Engleska.
– Mi smo zadovoljni kada se skinu dvije nule – uz smijeh kaže Tomislav, pojasnivši kako cijena hrvatskih konja ide do 100 tisuća eura, s time da se takve može nabrojiti na prste jedne ruke.
Realnija, normalnija brojka unutar naših granica jest deset tisuća eura. Bilo kako bilo, kristalno je jasno kako konj troši, poput auta, i nakon nabavke. Netko o njemu mora brinuti, tu su veterinari i potkivači, hrana i dodaci prehrani. Povlači Tomislav još jednu usporedbu – konji su poput profesionalnih sportaša. Imaju sistem treniranja, sistem života.
“Konju moraš ući u glavu, mora razviti povjerenje prema jahaču.”
Najzastupljenija disciplina upravo je više puta spomenuta preponska, ona kojom se Tomislav ozbiljno bavi od 24. godine. No, zanimljivo je, konjički sport nije bio njegov prvi izbor. Tata je sav bio u toj branši, glede jahanja nije bilo hoćeš-nećeš. I dok su isprva putovali u Križevce i posjećivali ondašnji konjički klub, nakon čega je 1989. godine na zadnjem jugoslavenskom prvenstvu Tomislav osvojio četvrto mjesto među pionirima, odlaskom u srednju školu i na faks u Varaždin prevladala je jedna druga ljubav – košarka. Tada mu konji, prisjeća se, nisu bili zanimljivi.
Još se jedan zaokret dogodio sredinom dvadesetih. Pomažući tati i sestri, izvršavajući svakodnevne obaveze koje briga o konjima podrazumijeva, okrenuo je ploču i zaključio kako su konji ipak njegov izbor. Razgovarali smo s njime, proveo nas je imanjem i, moramo reći, imamo dojam kako nije pogriješio. Čini se sretan, zna puno, pričljiv je i veseo. Takav je sigurno bio i prije 18 godina kada je osvojio treće mjesto na Prvenstvu Hrvatske za mlade konje, njegov najveći uspjeh u preponskom jahanju.
– Najbolji natjecatelji su oni između 40 i 50 godina. Moje vrijeme tek dolazi – kaže 43-godišnji Tomislav.
Pomoću Googlea nije teško saznati kako natjecanje preponskog jahanja izgleda. Međutim, čuti iz usta osobe koja ih je pohodila mnogo, nešto je sasvim drugačije. Tako nam je Tomislav pojasnio kako su natjecanja turnirskoga tipa. Utakmice se slažu po kategorijama – kako natjecatelja, tako i konja. Poanta je prilikom preskakivanja prepreka, koje variraju od 60 centimetara za početnike do 160 za profesionalce, napraviti minimalan broj pogrešaka, ne rušiti letve. Tko to najbrže učini – pobjednik. Dok smo pratili kako Tomislav i Ema čine upravo to, preskaču prepreke, dobacio nam je kako je njegov osobni, sada već davno postavljeni rekord 180 preskočenih centimetara. Globalno najveći rekord ide iznad dva metra, no na takve se pothvate konje danas ne tjera. Kao što je ranije rečeno, skupi su, s njima se oprezno postupa, i takve ideje mogu dovesti do ozljeda. A to nitko ne želi.
– U žargonu volimo reći da moraš ući konju u glavu. Morate o istim stvarima razmišljati na isti način. Konj mora razviti povjerenje prema jahaču, ne strah – napominje.
Do navršene osme godine, konj se smatra mladim. Nakon toga ima pravo nastupati na svim natjecanjima. Međunarodna konjička federacija, kaže, vodi brigu o životinji jer se, kao i u mnogočemu, sve vrti oko novca, razloga zbog kojega se nerijetko povlače nedopuštena sredstva poput dopinga ili prisilnih metoda treniranja kako bi se što prije ostvario rezultat. Uhvate li nekoga s prstima u pekmezu, osoba može prekrižiti preponsko jahanje za cijeli život. Rizik je velik pa je takvih slučajeva malo, govori.
– Konj se od opasnosti brani bijegom. Nije agresivan, kada se boji, otići će. Njima je to u krvi, ne smijemo poticati strah. Potrebno je veliko iskustvo, svaki je priča za sebe. Konji ne govore, neće nam pokazati čega se boje ili što ih boli. Treningom ih ne smijemo preforsirati, moraju biti zadovoljni – ističe Tomislav navodeći kako jahač početnik dobiva iskusnog konja čime se otvara mogućnost fokusiranja na rad s osobom, dok s mladim konjem radi iskusni jahač kako bi se ponajprije razvijala životinja.
Ne može zamisliti drugačiji život
Normalno mu je – polako zaključujemo razgovor i dogovaramo kako će pripremiti konje pa se uputiti na teren – probuditi se, svakodnevno otići u štalu, pogledati i nahraniti konje. Neovisno o tome je li Božić, nedjelja, padaju li kiša ili snijeg. Drugačiji život ne može zamisliti, poentira Tomislav.
– Želja nam je povećati broj natjecatelja. Osobno, želim da se kao tim ili pojedinačno pojavimo na Prvenstvu Hrvatske te osvojimo medalju. U kratkom roku to je dostižan cilj. Dugoročno, s druge strane, ambicije su međunarodna natjecanja. Prve godine natjecao sam se u Mađarskoj. Mogu vidjeti druge ljude i konje, veća je konkurencija, kao i troškovi, ali prikupljam važno iskustvo, znanje, tehnike ili informacije o opremi – kaže za kraj.
