U subotu 29. rujna 2012. u 19 sati u Đurđevcu u Galeriji Stari grad otvorenje je izložbe fotografija pod nazivom Ivo Čičin-Mašansker: Fotografije 60/70.
Predgovor katalogu, u izdanju autora, napisao je povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar. Design kataloga: Bojan Čičin-Mašansker. Na izložbi će biti i fotografije Đurđevca i đurđevačke Podravine.
Ivo Čičin-Mašansker rođen je 1942. godine i bio je novinar u različitim redakcijama (gl. ur. Glasa Podravine, Radio Koprivnica, Međimurje, gl. ur. Podravke, Vjesnik, Večernji list, ur. Koprivničkih novina, ur. Podravskog lista), s mnogima je surađivao (HTV, Hina) ili surađuje i danas (Sport Hrvatskog radija, Koprivnica.net, a kompletno uređuje internetsku stranicu RK Podravke). Fotografijom se počeo baviti u gimnazijskim danima krajem pedesetih, a nastavio zbog karaktera novinarskog posla sve do danas. Fotografije na izložbi predstavljaju radove od početka šezdesetih do početka osamdesetih godina proteklog stoljeća.
To je četvrta izložba fotografija, prve tri bile su u Koprivnici, Čakovcu i Samoboru. Uz prvu izložbu izdao je prvu knjigu nakon 55 godina novinarskog rada (prve članke pisao je već 1956. godine).
PREDGOVOR
Kako je nekada bila praksa, novinari su, barem u onim tiskovinama koje smo nazivali lokalnim, uz obavezni blokić s penkalima nosili i fotoaparat. Tjedni ritam bilježenja i kadrovska oskudnost naprosto je anulirala klasičnu podjelu rada: novinar je morao biti i fotograf, snimatelj je trebao biti i majstor pisanja, sažimajući obje profesije u tada čestu figuru fotoreportera. U toj simbiozi fotograf je ipak bio tek pomoćnik novinara, onaj pol koji je ilustrirao spisateljski rad ili dokumentirao prizor o kome će se pisati.
Mada su se konzumirali, iskustva popularnih magazina (Globus, VUS i drugi), koji su početkom šezdesetih donosili drugačiju formu informiranja baziranu na dominaciji slike – fotografske bilješke – nad tekstom, nisu se mogla, niti tehnološki niti koncepcijski, primjenjivati u lokalnim novinskim izdanjima.
Koprivnički novinar i fotograf Ivo Čičin-Mašansker iznikao je iz takvih okolnosti medijske i društvene scene s kraja pedesetih godina, ali se nikada nije ”prilagodio” njezinim normama. Dapače, od prvoga dana svoje novinarske karijere, uz tisuća kartica novinskog teksta nastajale su i tisuće fotografskih zapisa: uz one koji su poslužili za kompletiranje novinarskih priloga našlo se u negativima, u arhivu, niz onih fotografija koje su se u širem smislu referirale na temu nekog članka, reportaže ili komentara – jer, fotografija, osim u eksperimentalnim slučajevima, ne može pobjeći od stvarnosnog prizora – ali su te događaje hvatale iz neobičnih rakursa ili su pažnju poklanjale marginalnim faktima ili su, pak, bilježile situacije izvan normirane i protokolarne ozbiljnosti nekog događaja. Stoga ne čudi da, osim u rijetkim slučajevima, te fotografije nisu dospjele na naslovnice ili na stranice brojnih lokalnih novina u kojima je Čičin radio ili ih uređivao. S druge strane, one nisu mogle do kraja poslužiti ni zadacima arhiviranja lokalne povijesti, zato što nisu bilježile suhu stvarnost lišenu bezbrojnih konotacija niti su bile pouzdane u kronološkom smislu.
I, tu nastaje – umjetnički, kreativni – paradoks njegovih fotografija: mada su kontaminirane ”gustim slojem stvarnosti” (kako u Čičinovoj monografiji piše Želimir Koščević) kvaliteta stvarnosti u snimljenim sekvencama nije objektivne nego subjektivne prirode. Ako u njima i prepoznajemo više ili manje važne točke lokalne ikonografije, osobe, situacije i ambijente koji su značajni za protok jednoga vremena teško da ćemo im moći pripisati i funkciju objektivne kronike Koprivnice ili Podravine.
Svjedočenje da, ali svjedočenje o vremenu, dokument da, ali dokument o stanju, slika da, ali slika jednog prostora koji je mjeren subjektivnim aršinima. Jer, ni Autoput, ni Izbori, ni Slastičarnica, ni Pipa, ni Koprivnica 60-ih, ni Svečanost na granici – da se ograničimo na nekoliko, meni najdražih fotografija – ne pričaju suhim dokumentarnim jezikom o meritumu stvari niti ilustriraju, za ondašnje društvene prilike, pa i za pravu kroničarsku svrhu, sadržaj teme zbog koje je fotoreporter izašao na teren. Mi doista ne znamo gdje je bila ta radna akcija, ni kakvi su to zapravo bili izbori, ni u kojoj je slastičarnici gospođica naručila sladoled, niti gdje se dogodila svečanost. Doznavši malo o konkretnom prizoru ili događaju, suvremeni promatrač Čičinovih fotografija ima, međutim, priliku zagledati se daleko šire i dublje u stvarnost onoga vremena u kome su te vizualne zabilješke učinjene. Radoznali gledalac, bar minimalno verziran u temeljne zakonitosti vizualne kulture, znati će u njegovim fotografijama pronaći i duh jednoga vremena i njegov karakter, kao što će osjetiti i melankoliju prohujaloga vremena.
Taj će duh biti, dakako, u suprotnosti sa službenim, proklamiranim vrijednosnim kvalifikacijama, s rakursima koji su uvijek iza, pokraj, sa strane, hvatajući naličje više nego lice stvarnosti. Međutim, time neće nestati onaj jedinstveni biljeg autentičnog svjedočenja i nepomućeni realizam događaja koji ne dozvoljava sumnju u istinitost prizora. Ali, ne priječi ni metaforički prizvuk.
Subjektivna istina o jednom vremenu postaje time važnija od tzv. objektivnosti: zgusnutost znakova kroz osobni interpretativni postupak nadilazi, naime, suhoću kroničarenja.
Čičinove fotografije donose poetsku stranu interpretirane stvarnosti: bilo da su natopljene melankolijom i humorom ili određene razornom istinom one uvijek vrijeme definiraju kroz blagotvorni prizvuk.
Kako nekada nije mogao, a danas neće raditi tehnološki visoko baždarene fotografije, ”siromaštvo” i ”nedorađenost” tih fotosa kao da dodatno osnažuju zaključak o njihovom temeljnom odmaku od hipertrofirane estetike ”umjetničke fotografije” i potencirane realnosti dokumentarne fotografije. Hoćemo li to nazvati poetskom istinom ili nekako drugačije, ionako za njihovu vrijednost malo znači.
Marijan Špoljar