Ćelije su iznenađujuće velike, imaju po dva ležaja, pokrivače, a za higijenske potrebe tu je pravi artefakt nekih prošlih vremena koji, srećom, gotovo nigdje više ne viđamo – čučavac.
Ne, nisam iznenada poslao sve kvragu i postao kriminalac. No, za potrebe posjeta Policijskoj upravi koprivničko-križevačkoj smislili smo scenarij provale u cvjećarnu šarafcigerom i pajserom kako bih iz prve ruke iskusio proceduru koja čeka počinitelje prekršajnih i kaznenih djela.
U koprivničkoj policijskoj postaji tri su ćelije, tzv. posebne prostorije za zadržavanje. U njima ćete završiti ako ste vozili pijani, potukli se na utakmici, urlali nekome pod prozorom ili počinili neko drugo kršenje javnog reda i mira, i još niz mogućih protuzakonitih radnji. Kao što nam je objasnio pomoćnik načelnika za poslove Marijan Slaviček, u njima se zadržavaju osobe koje su počinile neki od tih prekršaja, u pravilu do 12 sati, ali i one koje su uhićene zbog težih kaznenih djela sve do odlaska na sud. U proceduri ništa se ne prepušta slučaju.
– Kada, primjerice, privedemo nekoga zbog vožnje pod utjecajem alkohola najprije ćemo izvršiti pregled da vidimo ima li kakve predmete pogodne za samoozljeđivanje ili ozljeđivanje drugih. Zato uzimamo čak i vezice na cipelama i remen – objasnio nam je.
Ćelije su iznenađujuće velike, imaju po dva ležaja, pokrivače, a za higijenske potrebe tu je pravi artefakt nekih prošlih vremena koji, srećom, gotovo nigdje više ne viđamo – čučavac. Krevet je dovoljno udoban kako biste na njemu mogli satima ležati i razmišljati o svojim životnim odlukama, ali ne dovoljno kako bi poželjeli tamo ostati. Kako vam ne bi palo napamet da ostvarite svoje planove o bijegu koje ste smislili u tom vremenu, sve je dobro pokriveno nadzornim kamerama.
Budući da sam provalio u cvjećarnu šarafcigerom i pajserom i ostavio brdo tragova iza sebe, ostatku ekipe nije bilo teško pronaći počinitelja. Tu na scenu nastupa kriminalistički tehničar Davor Stubić, produžena ruka forenzičara koji je ključan kotačić u procesu razrješavanja zločina.
– Ljudi povezuju policiju, odnosno kriminalističku tehniku, samo za CSI i uzimanje otisaka prstiju. Otisci prstiju samo su jedan od segmenata, postoji bezbroj tragova za koje ljudi ni ne znaju da postoje, a mi ih moramo pronaći. Problem je u tome što su oni nevidljivi i na mjestu događaja moramo ih učiniti vidljivima – objasnio je Davor.
To je i demonstrirao na velikom, jasnom otisku dlana kojeg sam kao pravi amater ostavio na mjestu događaja. Najprije je potrebno odabrati prikladan prašak za otkrivanje otiska jer je pokušaj samo jedan – ako se pokuša pogrešnim prahom s obzirom na podlogu, ako se neoprezno utrljava ili napravi najmanja pogreška, otisak je uništen. Kada je u pitanju četvrtina otiska jednog prsta, što je tehničarima sasvim dovoljno za otkrivanje počinitelja, to onda znači i uništavanje jedinog traga koji ih može dovesti do počinitelja.
– Za to treba puno iskustva. Moramo i pretpostaviti put počinitelja od provale, ne možemo prekriti cijelu kuću kamionom praha za otiske. Zato je potrebno ući u um počinitelja i zamisliti kuda bi se mogao kretati – otkriva Davor.
Dražen Magdić posvjedočio je o ključnom odnosu između kriminalističkih tehničara i Forenzičkog centra u Zagrebu.
– Koliko god Forenzički centar i njihovi vještaci bili jaki, uvelike ovise o tehničarima jer sve dolazi s terena. Oni rade na onome što im se pošalje. I zato je odnos između kriminalističkih tehničara i Centra izvanredan – smatra on.
Osim otisaka prstiju, traže se i otisci potplata, koji također imaju svoje specifičnosti prema kojima ih se može identificirati, zatim vlakna odjeće, vlasi, slina, krv i ostali biološki materijali koji mogu sadržavati DNA. Iako bi se uz more filmova i serija koje prikazuju policijske procedure moglo pretpostaviti da danas svatko zna da mora nositi rukavice, to i nije tako jednostavno.
– Jednom vrlo iskusnom provalniku došao sam s nalazom na kojem je pisalo da je njegov otisak prsta bio u trgovini. Pitao sam ga kako je moguće da nije stavio rukavice i rekao mi je da je imao rukavice, ali nije mogao otvoriti vrećicu u koju će staviti robu. Zato je skinuo rukavicu, upalio svjetlo, stavio rukavicu i radio dalje. U tim situacijama nema vremena, adrenalin je, treba biti što brži i greška se dogodi – smatra Davor.
Budući da mojih otisaka nije bilo u bazi, idući korak je bilo njihovo uzimanje kako bi se usporedili s onima na mjestu provale. Otiskuje se svih pet prstiju i dlan, što preciznije i jasnije. Popunjava se i obrazac koji će se pretvoriti u osobni dosje, a nakon toga je i fotografiranje, također poznato zahvaljujući filmskim prikazima – frontalno, desni profil i lijevi poluprofil.
I procedura je gotova, provalnik/novinar spreman je za provođenje vremena u poluudobnoj ćeliji do odlaska na suđenje i puta u drugu vrstu ustanove gdje će zatvoren provesti nešto više vremena. Ako do toga i dođe, to će također biti u sklopu istraživanja. Nadam se.
