Čekali smo vlak na stanici okruženoj idiličnom prirodom, drvećem, slatkim životinjama i mještanima koji su se bavili svojom uobičajenom dnevnom rutinom. Konačno smo ugledali vlak kako se približava stanici, no nije usporavao – samo je projurio kraj nas i nestao u tunelu.
Srećom, ovo nije jedna od anegdota vezanih uz Hrvatske željeznice, radi se o nečemu mnogo bezazlenijem i mnogo zanimljivijem. Opisani prizor može se vidjeti u maloj dvorišnoj kućici Krešimira Vujčića iz Đurđevca, ranjenog branitelja iz Domovinskog rata i bivšeg pripadnika Puma te strastvenog sakupljača maketa vlakova.
Na njegovom velikom stolu stoji maštoviti prizor. Vlak prolazi kroz usjekline u planinama, kroz šume i ravnice, nestaje u tunelima i opet se pojavljuje s druge strane i onda opet to čini ispočetka, koliko god puta želite. Vjerne replike vlakova Krešimir je izradio svojim rukama i precizno ih obojio, a vlastitim trudom napravio je i sve ostalo – planine su od stiropora i gipsa, krošnja drveća obojena je vata, a kućice su od kartona i drveta. Tu je i pogon na struju, koji je također morao sam napraviti.
Na mjestima je razina detalja fascinantna. Zavirite među malo drveće i vidjet ćete minijaturnu ovčicu. Pogledate li na deblo maloga bora, tu vas čeka vjeverica veličine zrna graška. Naravno, ispod drveta su gljive muhare toliko sitne da ih ne možete niti ubrati rukom.
Takva posvećenost detaljima, preciznost i kreativnost nije došla ni od kuda. Maketama vlakova “zarazio” se već kao dječak, a sada kada je u mirovinu, iskra se ponovno zapalila.
– Ovo sam počeo izrađivati prije sedam godina – govori nam dok nam pokazuje što još sve želi napraviti u svom malom svijetu vlakova. Sve je izrađeno točno u omjeru 1:87, odnosno 87 puta je umanjeno u odnosu na prirodnu veličinu. Želio je izraditi i repliku željezničke stanice u Đurđevcu, no upravo mu omjer zadaje probleme jer za nju jednostavno trenutno nema mjesta.
– Maketarstvo me oduvijek zanimalo. Kada sam imao oko 10 godina, tata mi je kupio prvu maketu. Nisam još izrađivao ovakve stvari, bio sam klinac, stavio sam prugu na pod i igrao se. To se s godinama nekako sve izgubilo i pomalo sam i zaboravio na makete, no onda su me poslali u vojnu mirovinu 2003. i malo-pomalo sam opet ozbiljnije počeo. Našao sam nekoliko starih kompleta i sa svojom starijom kćerkom počeo skupljati i izrađivati, kao neku vrstu hobija. Ona je izgubila zanimanje za to, ali priključio sam se maketarskim forumima i tamo našao ljude koji se također time bave – prisjeća se.
Kao što nam otkriva, njegov komplet je skroman u usporedbi s nekim drugim kolekcionarima u Hrvatskoj, no ipak ima nešto što nikad nije vidio kod nikoga drugoga.
– Pečenje rakije, to nitko drugi nema. Ove male kotlove sam isto sam napravio – uz smijeh nam pokazuje nekoliko figurica na livadi okupljenih oko kotla.
Iako netko na spomen maketa vlakova koji se voze minijaturnim krajolikom može pomisliti da se radi o običnim dječjim igračkama, kada to vidi na djelu, jasno mu je da se ipak radi o nečemu ozbiljnijem.
– Bilo je puno ljudi ovdje, iz raznih dijelova Hrvatske i raznih zanimacija, i svima odmah privuče pozornost. Neke zanima više, neke manje, ali nema komentara tipa “malo dijete, igra se igračkama” – uvjerava nas Krešimir.
To, uostalom, pokazuje i cijena. Maketarstvo nije jeftino, ali s vremena na vrijeme uštedi dovoljno da si priušti nešto novo. Tako se s vremenom nakupio pun ormar maketarskih kompleta, a tu su i neki primjerci replika vojnih vozila koje Krešimir, poput pravog kolekcionara, niti ne vadi iz ambalaže.
– Skup je to sport, jedna od ovih lokomotiva košta i po 100 eura. Komplet s tri vagona i tračnicama se penje do 1300, ovisi o proizvođaču. Meni je to uz moju mirovinu jako puno, tako da ne mogu kupiti baš sve što bih htio – priznaje nam.
Najdraži i najstariji primjerak koji ima je replika industrijske lokomotive stara 25 godina, a ambicija mu je osposobiti je za rad, budući da trenutno nije funkcionalna.
Njegova obitelj prihvatila je tu pomalo neuobičajenu zanimaciju, starija kći je s njime svojevremeno počela raditi makete, a danas mlađa 6-godišnja kći odmah sjeda za tatin radni stol kada na njemu vidi makete.
– Supruga također nema problema s tim, dokle god nikome ništa ne fali. Istina, ne priznam joj baš sve što kupim – kaže nam uz smijeh i dodaje da nije nikada zbrajao koliko je dosad potrošio na svoj hobi.
– Bolje ne, barem ne pred ženom – smije se Krešimir.
U Hrvatskoj postoji klub entuzijasta koji se okuplja u Zagrebu, a pokrenut je prošle godine i u Virovitici, no većinom se nalaze na specijaliziranim internetskim forumima gdje raspravljaju o svom hobiju.
Iako je riječ o aktivnosti koja zahtijeva preciznost i strpljenje, za Krešimira je to čisto opuštanje.
– Dođem ovdje navečer, kad je mirno, stavim povećalo na glavu, sjednem za stol, kist u ruke i pomalo… – opisuje nam svoju rutinu opuštanja.
Jedna od najboljih stvari u vezi Krešimirova hobija je da zapravo nikad ne može doći do kraja.
– Iskreno, mislim da ovo nikada neće biti dovršeno. Uvijek se može nešto dodati, još nešto napraviti i doraditi. Znam jednog maketara iz Zagreba koji danas ima 70 godina i 50 godina se bavi time. Treba poznavati elektroniku, građevinu, biti multitalentiran – smatra on.
Zato mu je i želja imati veći prostor na kojemu bi mogao proširiti svoju instalaciju i postaviti što više vlakova gdje im je i mjesto, na prugu. Isto tako, trenutno nema mogućnosti za inovacije u svijetu modela vlakova, a to su pokretne figurice u okolišu ili upravljanje vlakovima putem aplikacija na pametnim telefonima. No, i ovo što ima nedvojbeno mu čini svaki dan mnogo veselijim.
