Obitelj Dulikravić iz Koprivnice ima tri ljubimca. Pomalo su već vremešni pa traže više paženja, maženja i brige nego mlađi, ali sve to vraćaju u obilnim količinama, vjerni su, pouzdani i zadovoljno predu. Odazivaju se na Spaček, Diana i Žaba.
Naravno, radi se o automobilima, i to ne bilo kakvim. Jedne od najsjajnijih perjanica francuske automobilske industrije iz Citroënove tvornice žive u njihovoj garaži, a kada ih ugledate, nemoguće je ne osjetiti prošlostoljetni šarm kojim ove jurilice jednostavno isijavaju. Citroën 2CV6, iliti Spaček koji je proslavio 42 godine, 39-godišnji Citroën Dyane 6, znana i kao Diana, i 47-godišnji Citroën DS, kod nas poznata i kao Žaba, trenutno su najviše na brizi Ninoslava Dulikravića. Kada nije na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, kod kuće brine za njihove potrebe.
– Brat Igor i ja kao mali gledali smo fotografije tate Dušana i njegovog Spačeka, on je oduvijek volio taj auto, Citroëni su uvijek bili u obitelji. Nakon toga, sve je nekako krenulo prije 10 godina kada smo i mi nabavili svoj prvi Spaček, nakon što je Igor položio vozački. S druge strane, ja sam htio Dianu, pa smo nabavili i nju. No, tu nismo stali, uhvatio nas je taj Citro-virus. Našli smo trećeg Spačeka pa četvrtog i petog… Taj zadnji je i danas kod nas. U međuvremenu smo nabavili i Žabu, prodali je, nabavili drugu, i to je ono što danas imamo – opisao nam je Nino razvitak njihovog entuzijazma.
Svoje automobile ne tretira kao muzejske primjerke već su oni vrlo često na cesti. Putuju po cijeloj Europi, često i na susrete ljubitelja Citroëna, gdje razmjenjuju iskustva s ostalim ljubiteljima francuskih ljepotana. Magiju Citroëna nije lako objasniti, no za Ninu je to više od automobila.
– Ima jedna izreka da Citroën nije automobil, to je način života. Kada pogledate što su sve napravili u prošlom stoljeću, primjerice Žabu, koja je pravo tehnološko dostignuće svog vremena i proglašen je automobilom 20. stoljeća, i kada vidite kakva su rješenja imali, sve vam je jasno – uvjerava nas Nino.
Neka od tih rješenja u Žabi impresivna su i za današnje standarde. Primjerice, prilagodljiva hidraulika, svjetla koja ne samo da se zakreću u zavojima, već i na uzbrdicama i nizbrdicama, nevjerojatna aerodinamika, servo kočnice i volan, čak i vožnja na tri kotača ako je jedan skinut s vozila – sve to oduševljava automobilske znalce. No, nije potrebno biti veliki ljubitelj da bi se prepoznala posebnost tih vozila. Na svojoj koži smo posvjedočili da je osjećaj prostranosti i luksuza kada sjednete u taj automobil nešto što se ne može usporediti sa suvremenim modelima.
Ipak, Spaček je onaj za kojim se najviše glava na ulici okreće, koji se ovdašnjim ljudima najviše urezao u pamćenje iz prošlih desetljeća i koji izaziva najviše nostalgije. Zato ne čudi što su ga ljudi počeli moliti da im ga posudi za vjenčanja, što on rado i napravi. Spaček je i njegov favorit.
– Oduševljava me njegov maksimalni minimalizam, taj spartanski kokpit, cijeli auto možete rastaviti u pola sata. Popravljao sam ga i na putu, s par šarafa i ključeva s njim mogu i na kraj svijeta – hvali Nino svog ljubimca.
Na takve avanture često je i išao, a njegovo umijeće omogućilo mu je da se “u hodu” nosi s povremenim nevoljama na putovanjima od više stotina, pa i tisuća kilometara. Malo improvizacije, dvije žice i baterija jednom su čak bile i dovoljne da Spačekom prijeđe 800 kilometara, što s današnjim vozilima ne bi bilo moguće. Određeno poznavanje automobila vrlo mu je korisno, u današnje vrijeme teško nalazi automehaničare koji znaju raditi na njegovim vozilima.
– Imam sreće što me od malih nogu zanimaju automobili. Dok su drugi čitali normalne knjige, ja sam listao Citroenova uputstva za uporabu. Cijela moja obitelj je specifična jer smo ludi za tim. U Hrvatskoj još ima dovoljno ljudi koji po garažama imaju dijelove tako da se snađemo, ali sve manje-više sami popravljamo i održavamo – rekao nam je Nino.
Ne treba posebno ni napominjati da je na gradskim cestama glavna atrakcija, s kojim god automobilom izašao na njih.
– Ljudi doslovno skaču pred auto, samo da se slikaju, zaustavljaju me, ispituju, mašu… Skoro da je i naporno – uz smijeh nam prepričava Nino.
Priznaje da oldtimeri nisu za svakoga, vozači koji su navikli na današnje automobile često imaju problema sa specifičnim mjenjačem, malo konjskih snaga, ponašanjem vozila i samim time što su u suvremenom prometu s automobilom koji je često i stariji od njih. No, one koji vole automobile i žele imati nešto kao što i on ima, ohrabruje da se odvaže na to, ali da budu svjesni koliko je rada oko njih potrebno.
– Danas ovakvi automobili, pogotovo Spaček, ljudima bude uspomene. Rado dajem savjete oko početka, no kada im krenem objašnjavati cijelu proceduru, njihovu cijenu, restauriranje, to je već drugačije. Potrebno je izdvojiti i određeni novac, ali ne može ga imati svatko i zbog održavanja, dijelova i popravaka. To je postao skup sport. Ali, ako to zbilja netko voli i želi, sve se može. Nije to znanstvena fantastika – uvjerava nas on.
Kaže se da danas sve ima svoju cijenu, no za Ninu su njegova tri metalna ljubimca kategorija za sebe i nema te svote koju bi uzeo u zamjenu za njih.
– To se ne može naplatiti. Dok jednom ta ljubav uđe u vas, ne možete je se riješiti – zaključuje Nino.
