Križnica pokraj Pitomače vrlo je specifično naselje. Na njega s hrvatske strane možete na dva načina, pješačkim mostom ili skelom, jer je mjesto opasano Dravom. Ako želite bilo čime osim snagom svojih vlastitih nogu, onda vam zapravo preostaje samo skela.
Zato je ona apsolutno ključna za život Križnice i njenih stanovnika. Njome upravlja pet skelara, prevoze automobile, ljude, policijska vozila i vozila hitne pomoći, a i svojevrsni su nadglednici tog dijela rijeke.
Jedan od njih je Spomenko Cetin, koji skelu vozi već 15 godina. Kada smo automobilom stigli do skele, ona je baš u tom trenutku isplovljavala, no Spomenko nas je uočio, ugasio motor, skočio na obalu i vlastitim rukama počeo gurati to čudnovato plovilo od nekoliko tona natrag na pristanište kako bismo se mogli ukrcati. Takva vrsta gostoljubivosti za putnike na skeli za njih je normalna, pogotovo ako, kako kažu, vide da shvaćate i cijenite njihovu ulogu i ono što rade.
– Nije to samo vozikanje Dravom s jedne strane na drugu cijeli dan. Ima tu puno, puno toga – rekao nam je Spomenko.
Neki kažu da nitko ne može ući ni izaći s Križnice da skelari to ne znaju, no Spomenko nam uz smijeh objašnjava da je to pretjerano. No, u svakom slučaju su dobro upućeni u sve što se događa.
– Da nema skele, ne bi se ništa znalo. Dolaze turisti i iz inozemstva i iz Hrvatske, nedavno su bila djeca iz Zagreba na izletu. Čude se ovome dok dođu, nikada nisu vidjeli skelu ni išta slično – kaže Spomenko.
Skela ovih dana vozi od 7 ujutro do 18 sati, što znači da kada počne padati mrak, jedini put na Križnicu je pješački most. No, ako se dogodi hitan slučaj, skelari su spremni uskočiti i usred noći.
– Svi živimo u Križnici, blizu smo. Ako nešto treba, nazovu nas i začas je netko od nas tu. Događa se da hitna pomoć ili policija treba preko tako da nam drugo ni ne preostaje – smireno će Spomenko.
Iako se može činiti kao ugodan i opušten posao, u prirodi, ugodnom društvu i s cjelodnevnim pogledom na prekrasnu Dravu, Spomenko i ostali skelari imaju uspomena koje su im se zauvijek urezale u sjećanje. S vremena na vrijeme svjedoče dvjema moćnim silama – jedna je ljudska glupost, a druga je snaga i nepredvidivosti rijeke, koja je kao od šale sposobna u trenutku odnijeti ljudski život.
– Zapravo nismo dužni reagirati na to, ali uvijek pomognemo ako možemo. Ponekad se ljudi i napiju pa skaču u vodu, neki i glume da se utapaju i rade bedake od nas, svega ima. Jednom sam i sam izvukao dijete iz vode, možda je imao pet godina, utapao se pokraj vitla. Bacio sam mu pojas sa skele i vukao van, kao ribu. Preživio je, hvala Bogu – pokazuje nam Spomenko mjesto uz obalu.
Nikada neće zaboraviti slučaj Marijana Matiočeca, koji se utopio u Dravi prije pet godina. Bio je to njegov sumještanin, a s njegovom tragedijom u mislima živi i danas.
– Dok jednom tako nešto vidiš, ne možeš više zaboraviti. I dan danas mi se mota po glavi kada se Marijan utopio, kako su njegova djeca plakala za tatom. Jedan dječak se isto utopio prije nekoliko godina. Vidiš nešto i ne možeš pomoći. Stalno vam se vrte ti glasovi, to zauvijek ostane u vama – potreseno nam govori Spomenko.
Na drugoj strani obale ušli smo u svoje vozilo i ostavili skelu i njene priče iza sebe, priče koje kruže u umovima skelara kao što i sama skela kruži Dravom od obale do obale.
