Znam da uvijek mogu bolje, ovo što sam napravio nije sve što mogu. Nastavit ću i dalje napredovati uz puno truda i znoja, rekao je Vinko Evačić.
Većina roditelja žele da im se dijete počne baviti nekim sportom jer, na kraju krajeva, riječ je o vrlo zdravom i korisnom provođenju slobodnog vremena. Zatim ga upišu ga u nogometni, rukometni, košarkaški, eventualno teniski klub i puste da se njegov talent i volja, ako postoje, razviju ili ne razviju. No, to nije napravila obitelj Evačić kada se radilo o njihovom sinu Vinku – njega nije zanimalo ništa bez barem dva kotača.
Vinko Evačić iz Reke danas je mladi motociklistički as u motokrosu i superkrosu koji je doslovno uništio konkurenciju u prošloj sezoni – 12 utrka, 12 pobjeda. Ovaj 19-godišnjak takav savršen rezultat nipošto nije ostvario slučajno.
– Naravno da je to dobar osjećaj, iz našeg kraja to nikad nitko nije ostvario. Jednostavno moraš biti zadovoljan time – rekao nam je Vinko.
Iako je ostvario stopostotni učinak, motivacija za daljnje natjecanje nimalo nije upitna. Iduće sezone prelazi u drugu kategoriju gdje će konkurencija biti puno jača i samim time morat će pružiti još više od sebe.
– Znam da uvijek mogu bolje, ovo što sam napravio nije sve što mogu. Nastavit ću i dalje napredovati uz puno truda i znoja, ali ne očekujem da ću i iduće godine postići tako nešto. Nije to zato što sumnjam u svoje sposobnosti, nego zato što idem u jaču klasu i ligu u kojoj su svi s godinama iskustva iza sebe, nastupa na Europskim prvenstvima, kupovima i u reprezentacijama. Među njima ću biti jedan od mlađih koji voze. Naravno da imam svoje želje o tome kako bi to trebalo izgledati, no za sve to imam vremena i cijelu zimu da fizički i psihički napredujem – uvjeren je Vinko.
Budući da je zima doba kada nema utrka i uvjeti za treninge na motoru najčešće su vrlo teški ili nemogući, većinom se pripreme obavljaju u teretani. Suprotno mišljenju laika koji smatraju da motor odrađuje većinu napora na utrci i da samo treba sjesti i dodati gas, utrke su zapravo iznimno fizički i mentalno iscrpljujuće iskustvo.
– Cijelo vrijeme se vozi stojećki, radi ti svaki mišić na tijelu, moraš biti i čvrst i fleksibilan. Motor ima 110 kilograma, a tijelo mora upiti svaku neravninu i rupu na stazi. Treba se stopiti s motorom da bi sve išlo glatko i da se ne gubi previše snage. Vibracije, napete ruke, pumpanje srca, rade i trbuh i leđa na održavanju stabilnosti… I motor odradi svoj dio, ali i tijelo ima veliku ulogu – objasnio nam je.
Uz sve to, ne začuđuje što se događaju često i vrlo teške ozljede. Njih nije bio pošteđen ni Vinko koji je već lomio i ruke i noge, meniskuse i ligamente, ali sve to uzima kao nužan dio ovog sporta. Dokaz toga je što je svoju savršenu sezonu ostvario baš nakon dugotrajnog šestomjesečnog oporavka od ozljede.
Osim talenta i marljivog treninga, još je jedan važan dio u slagalici njegovog uspjeha – velika podrška obitelji. Uostalom, vožnja motora je nešto što se u njegovoj obitelji provlači godinama, i njegov djed i otac Marinko uvijek su imali svoj motor. Tako se i Vinko od malih nogu upoznao s dvokotačnim jurilicama u koje se odmah zaljubio, a s devet godina već je sjeo na i na vlastitu. Krenula je vožnja po vrtu, šumi i sličnim predjelima sve dok nije završio u klubu i počeo razvijati tehniku i brzinu. Posebno je zahvalan Miri Miklaušiću i Matiji Raniloviću koji su sve svoje znanje prenijeli na njega.
– Ako imaš dovoljno volje, motivacije i nekoga tko će te cijelo vrijeme poticati kao što su mama i tata, nema apsolutno ničega što ne bi mogao ostvariti. Roditelji su mi gotovo sve dosad financirali, svaku kunu su dali za mene i moj sport. Cijeli život su uz mene i znam da bi sve dali baš sve – priznaje Vinko.
A financiranje nipošto nije zanemarivo. Cijena motora je oko 60 tisuća kuna, a traje jednu sezonu. Tu su i troškovi dodatne opreme, očekivanih i neočekivanih kvarova, ulja, filtera, goriva, rukavica, odjeće, čizama, kaciga, prsluka, ovratnika i mnogih drugih sitnica koje se pojavljuju. Zato su i zahvalni sponzorima kao što je Inducta, Sport Plus, Inter Cars, Moto Šipek koji ih opskrbe s nešto potrošnog materijala.
Ono što ne olakšava situaciju ni Vinku ni ostalim vozačima su vrlo loši uvjeti motosporta u Hrvatskoj koji kulminiraju stanjem staza na kojima se trenira i utrkuje. Razlog svega je predvidljiv, a to je manjak novaca.
– Sve organiziraju klubovi, a to je navrat-nanos. Dođemo na stazu, a na njoj sve puno granja i rupa. Primjerice, na stazi u Savskom Marofu ima i trnja na stazi, ja još od veljače imam trn u ruci koji mi se tamo zabio. Kraj staze je zarasla šikara koja nije uređivana cijele godine i probija se na stazu. Jako, jako loše – razočaran je Vinko.
Unatoč svemu, i dalje ustraje na svom putu. Svakome tko misli da postoje prečaci prema uspjehu kao što je njegov, čelična disciplina koju nam je opisao brzo će raspršiti takve iluzije jer jednostavno nema uspjeha bez određenih žrtava.
– Postavio sam si cilj koji želim ostvariti u godinu dana i baš sve je bilo tome podređeno, osim škole. Škola je također na prvom mjestu, iako je ponekad bilo teško uskladiti utrke, treninge i školske obveze. Za društveni život nije bilo previše vremena, možda sam nekoliko puta u pola godine izišao s prijateljima u grad. Ne žalim za tim, mislim da je moj uspjeh vrijedan takve žrtve, a uostalom i stekao sam puno prijatelja na utrkama, i tu i u inozemstvu, uključujući i svjetskog prvaka. Nije mi žao ni jedne sekunde, ni jedne kapi znoja koju sam potrošio, nema šanse. Volim to, živim to i ne bih mogao bez toga – siguran je Vinko.
