Nedavne elementarne nepogode, a poglavito poplave koje su nanijele milijunske štete na imovini žitelja nekoliko županija bile su uobičajeno vrijeme za propitikivanje što nam to priroda radi, odnosno u kojoj mjeri smo sami krivi za sve što se događa, stoga je gledajući u nebo koje paraju munje i svjedočeći vjetrovima koji čupaju stabla iz zemlje svatko od nas potiho i u sebi skrušeno priznao da nije u redu kako se čovječanstvo odnosi prema planeti. No, s prvim zrakama sunca grižnja savjesti uglavnom nestaje, a nakon saniranja štete slijedi čest zaključak kako na klimatske promjene ionako ne možemo utjecati, pa neka se time bavi “netko drugi”.
Poplave
Zbog čega poplava negdje uopće nema, a drugdje ima sve više ili se pojavljuju gdje ih nikada nije bilo upitalo smo znanstvenika Gorana Šafareka koji trenutno radi istraživanja na rijeci Muri, a “uhvatili” smo ga na putu iz Kopačkog rita prema Plitvičkim jezerima gdje je krenuo na kraću ronilačku ekspediciju.
– Klimatske promjene sve su izraženije, padalina je sve više, a uske kanalizirane rijeke i umjetni kanali kojima pokušavamo savladati svu tu vodu sve su nedostatniji zbog njihovog ograničenog kapaciteta. Stoga države Europske unije, a pogotovo Nizozemska i Danska ubrzano vraćaju rijeke u njihovo normalno stanje predviđajući područja za bezopasno i kontrolilrano izlijevanje, za razliku od, primjerice, Poljske koja to ne čini zbog čega su njihovi gradovi u posljednjih desetak godina nekoliko puta “plivali”, kaže Šafarek.
Naime, razvijene zemlje odavno su shvatile prednosti i očuvanih rijeka s poplavnim područjima u koje se rijeke prelijevaju za vrijeme obilnih kiša, nanoseći pritom bogat i hranjiv mulj, a u isto vrijeme ne ugrožavajući urbana i industrijska područja kroz koja prolaze riječni kanali ograničenog kapaciteta. Nakon povlačenja vode poplavna područja postaju pašnjaci i prave tvornice zdrave hrane što u konačnici ima i izravan ekonomski učinak, dakle ne radi se samo o “očuvanju ptičjih gnijezda” kako ponekad zalaganje znanstvenika sarkastično kvalificira građevinski lobi.
Lonjsko polje
– Pozitivan primjer u Hrvatskoj je Lonjsko polje gdje su pašnjaci sezonski poplavljeni mjesec ili dva, nakon čega se na tako prirodno obogaćenom zemljištu obavlja ispaša stoke i proizvodi hrana bez korištenja pesticida što je izravna korist od područja koje smo nekada smatrali običnom baruštinom i leglom komaraca, kaže Šafarek zadovoljan što postoje regije koje su se oduprle betonizaciji vodenih tokova, za razliku od onih regija koje postaju sve ovisnije o građevinskoj industriji koja zbog vlastitog profita sve više kanalizira rijeke proizvodeći sve gori učinak na okoliš.
Podravina
– Pukim slučajem u Podravini, za sada, imamo dosta dobru situaciju jer je cijeli kraj za vrijeme bivše države morao ostati neizgrađen i teško prohodan zbog “vanjskog neprijatelja”, pa je sada područje oko Drave onakvo kakvo bi trebalo biti odnosno ostati. Imamo prirodne rukavce i poplavna područja sa ekosustavom koji sam pročišćava vodu koje imamo u izobilju, no to ne znači da na površini smijemo raditi što želimo – baš naprotiv, svako zadiranje u područje Drave može imati katastrofalne posljedice na podzemne vode koje su naša najveća vrijednost, upozorava Šafarek navodeći kao primjer hidroelektranu u Bosni i Hercegovini zbog čije akumulacije je Neretva izgubila pritisak pa je došlo do pojačanog ulijevanja mora u rijeku te zaslanjenja plodne doline i nemjerljive ekonomske štete. Rijeke su toliko složen prirodni sustav da je svako zadiranje ima neslućene posljedice, često i stotinama kilometara daleko, kako za prirodu, ali prije svega za ljude – ekonomski.
Drava
Na pitanje o hidroelektranama u Podravini Šafarek ponavlja da se posljedice po eko-sustav nikada ne mogu precizno znati, stoga ga čude ocjene nekih načelnika općina koji ističu prednosti HE prije nego je projekt uopće i predstavljen.
– Često nas prozivaju “zelenima” koji samo brinu o pticama i žele unazaditi društveni napredak, no mi samo želimo znati što će se graditi i po koju cijenu za okoliš jer ne želimo da naša djeca ostanu bez, primjerice, pitke vode. Treba naglasiti da su pitanja koja postavljamo argumentirana, a iskustvo i znanje vučemo od vrhunskih umova znanstvenika, a ne grupe dokonih entuzijasta. Naprosto pokušavamo žiteljima pomoći prenošenjem iskustava iz cijelog naprednog svijeta, a ne da im se interes pojedinaca “prodaje” pod interes zajednice. Europa je davno prepoznala značaj rijeka za ljude i Okvirnom direktivom o vodama ih vraća u život dok u Hrvatskoj radimo sve suprotno.
Goran Šafarek rođeni je Koprivničanac, znanstvenik, biolog, diplomirao na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Za sebe kaže da je bio “dosadan lik” u kojem se nešto prelomilo nakon prihvaćanja poziva riječke alpinističke ekspedicije za odlazak u Ande i Amazonu gdje su ostali mjesec dana.
Sa znanstvenim ekspedicijama proputovao je pola svijeta, surađuje sa vrhunskim europskim i svjetskim znanstvenicima kako u svijetu tako i kod nas (Martin Schneider-Jacobi, David Reeder), radio je za UNESCO-a i UNDP-a (Program za razvoj Ujedinjenih naroda) na projektu revitalizacije močvarnih područja s ciljem poboljšanja kvalitete života ljudi, na sveučilištu Braunschweig s europskim kolegama radi na projektu molekularne evolucije i genetike, otkrio je s kolegama 11 novih životinjskih vrsta od kojih su neka još u fazi opisivanja, a otkrio obrazac ponašanja osa na Madagaskaru koje se hrane jajašcima koje tropske žabe legu na listovima drveća.
Brojni verificirani znanstveni radovi objavljeni su mu u svjetskim časopisima pod američkim, europskim i afričkim recenzentima, autor je knjiga Drava – koprivnička podravina i Ušće Mure – hrvatska Amazona dok trenutno radi na knjizi Rijeke Hrvatske i Crna mlaka.
Objavio je stotinjak popularnih članaka u časopisima Meridijani, National Geographic, GEO i mnogim drugim stranim i domaćim koje se bave prirodnom tematikom te surađuvao u izradi desetak monografija HTZ-a. Napravio je i cjelovečernji dokumentarni film za HRT uz dva nova koja će se uskoro emitirati, a radi još nekoliko iz Hrvatske, među njima i dva iz Podravine.
Na svojim putovanjima je, kaže, spoznao da skoro iste takve ljepote postoje i nadomak Koprivnice, na Dravi, nakon čega započinje intenzivnija istraživanja u Podravini.
Izvor: Glas Podravine
