Amaterski nogomet više nije što je nekad bio, a kako sada stvari stoje nikad više neće ni biti. Vremena kad se igralo za svoje selo, i eventualno par kobasica i pokojeg „pivkana“, odavno su postala prošlost.
Umjesto prestiža koje selo ima bolje svoje nogometaše, naši županijski klubovi pretvorili su se u oazu za Purgere i Međimurce koji za 90 minuta (plus sudačka nadoknada) zarađuju kao većina malih običnih ljudi za cijeli tjedan svog rada. Ako ćemo biti još realniji, onda ćemo reći da ti ponajbolji „loptoritački“ Purgeri i Međimurci u mjesec dana za 360 minuta (plus sudačke nadoknade) trčkaranja po travnatoj „mekotici“ zarađuju više novca nego primjerice većina „teta“ u vrtićima ili učitelja u osnovnim školama koji nam odgajaju i uče djecu.
Trenutno su najbolji klubovi u našoj županiji, koji se iz sezone u sezonu bore za titule prvaka, zapravo svojevrsne igračke ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu koji su „puni kao brod“ pa se igraju nogometnih menadžera, trenera…
Dolaskom tog novčanog „kapitala“ i amaterski nogomet pretvorio se u močvaru. Iz sezone u sezonu prvaci nam ne idu u viši rang, a stalno dovode pojačanja i žele pehare u svojim vitrinama. Njihovi čelnici diktiraju i pravila „igre“ te slažu lige onako kako oni misle da bi bilo najbolje.
Da je to tako, potvrđuje i nedavna odluka da se ukine Četvrta hrvatska liga Sjever. Netko je procijenio da mu nije atraktivno igrati s ponajboljim klubovima iz susjednih županija, iako na to i nije bio prisiljen jer se odavno, (čitaj NIKADA), ne poštuju natjecateljske propozicije. Za nas je normalno da prvak odbija ići u viši rang, a pritom ne snosi nikakve posljedice. Da se kojim slučajem držimo slova na papiru onda bi ti isti prvaci, u slučaju da ne „konzumiraju“ ono što su stekli na terenu, završili u najnižem rangu natjecanja. No, to su očito samo utopistički snovi.
Kod nas je postalo normalno da klubovi koji rezultatski, a i za “zelenim stolom”, vode glavnu riječ nemaju svoje škole nogometa. Ako se i dogodi da je oforme onda „otimaju“ djecu iz okolnih sredina kako bi stvorili kakvu takvu pionirsku ili juniorsku selekciju. U tim klubovima u seniorskih prvih 11, a „bormeč“ i na klupi za rezervne igrače, gotovo da i nema domaćeg „dečka“, ali nitko od onih koji bi trebali „staviti stvari na svoje mjesto“ za to ne mari pa tako ni navijači tih klubova jer su i oni “gizdavi” dok dođu na gostovanje pa se “v krčmi” i na tribini “busaju” kak’ njihovo selo ima “bolšega” kluba nego pokoji manji grad.
Mahanje lovom već duže uništava mlade talente koji, nakon nekoliko dobrih utakmica za svoj matični klub, počnu razmišljati da su prave zvijezde pa se polakome za izdašnim ponudama i preko noći „nestaju“ jer iskusni Purgeri i Međimurci bolje znaju kako se „hakla“ i donose pehari u vitrine, a oni počnu utapati tugu na šanku i začas im se „slava“ obije o glavu.
Gašenje Četvrte hrvatske lige Sjever i osnivanje Elitne županijske lige još je jedan čavao u lijes amaterskog nogometa. Razlika u kvaliteti između te Elitne i Treće hrvatske lige bit će prevelika i već sad se može naslutiti da nijedan prvak te nove lige neće htjeti ići u viši rang. To je ubitačno i za mlade igrače koji neće imati priliku za pravo „stasanje“ pa će se većina njih izgubiti u bespućima „loptanja“ u kojem je cilj osvojiti pehar i ostati tamo gdje „vladaš“.
Vrijeme je pokazalo da je takva nogometna politika pogubna. Zar onima koji vode brigu o amaterskom nogometu nije dobar primjer Mali Otok. Ne treba ići daleko u povijest i prisjetiti se „umjetnih“ uspjeha Mladosti. I u Malom Otoku smo imali primjer moćnika koji je dobio svoju igračku i nakon nekog vremena ona mu je postala neinteresantna. A što imamo danas u Malom Otoku? Doslovno „mekoticu“ s dva oronula gola i punu krtičnjaka.
Za one koji prate lokalna nogometna zbivanja nije teško pitanje gdje bi u dogledno vrijeme mogli vidjeti scenarij iz Malog Otoka.