“Nalaže se uništenje jednog para kratkih traperica, žute kratke majice i ljubičastih ženskih gaćica XXS veličine…”. Upravo tako počinje naizgled uobičajeno i šturo administrativno, pravopisno pomalo nespretno rješenje Županijskog suda u Varaždinu.
Međutim, ovaj, po prilici, ljetni ženski outfit u sebi krije uočljivu, mučnu priču jedne od mnogih djevojaka sličnih sudbina. Ova se naime, morala čak triput, dvaput na silu i jednom na svoju volju, odreći tih svojih, možda i omiljenih kratkih ljetnih traperica, žute kratke majice i ljubičastih ženskih gaćica.
Mučna priča, frigidna odluka
“Nalaže se uništenje muških hlača veličine M, crne boje i muške majice veličine 176, crne boje s natpisom bijele boje”. Navodi se to kasnije u ovom sasvim uobičajenom i šturom administrativnom sudskom rješenju, nespretno sročenom. Njihov vlasnik, baš kao i djevojka, morao se drugom, ali opet silom odreći svoje, tada ljetne odjeće. Samo dvaput.
Ženske i muške traperice, otkriva se tek detaljnijim čitanjem ovog sudskog spisa, bili su jedan od ključnih dokaza u predmetu – silovanja. Postoji, doduše, bitna razlika u njihovim pričama. Vlasnik traperica imao je određeni rok u kojem je mogao tražiti njihov povrat ili ih se odreći, međutim ništa od toga nije učinio. Vlasnica kratkih traperica proteklih je dana i službeno podnijela sudu dopis kako ih ona jednostavno više ne želi. I točka.
– Ako vlasnik u roku ne zatraži povrat predmeta, predmeti će se predati kriminalističkom muzeju ili uništiti – piše pak u pojašnjenju razloga uništenja ovih odjevnih predmeta.
Dodaje se i, onako sudski hladno: “prošlo je dosta vremena od uzimanja predmeta pa su oni izgubili na kvaliteti i danas imaju manju vrijednost”.
To isto sudsko tumačenje otkriva i kako je vlasnik traperica morao godinu dana, pod prisilom, nositi jednu te istu, uniformiranu zatvorsku odjeću. Međutim, ne piše koliko će vremena morati proći kako bi vlasnica dobila odgovor na pitanje koje si, možda i prečesto ponavlja: “Zašto sam i kako dovraga ostala bez svojih kratkih traperica?”
On će kupiti nove, ona možda nikad
Sudeći prema datumu pravomoćne sudske odluke, za pretpostaviti je kako vlasnik već danas – s obzirom na njegovu adresu – u našoj neposrednoj blizini hoda u potpuno novim trapericama. Možda ga je kakva djevojka ili žena u prolasku odmjerila i promrmljala si u bradu: “Ah, kako mu dobro stoje”. Jer, i to je moguće.
Vlasnica kratkih traperica, tko bi joj mogao zamjeriti, možda nikad više neće staviti plavi denim na svoju kožu. Na kožu koja je u vrijeme silovanja, doznaje se, bila “prekrivena” tragovima svakakvih ozljeda. Ne samo njena koža, nego i dijelovi tijela koje su prekrivale one iste ljubičaste gaćice za koje je u pravovremenom roku dala privolu da se spale.
Piše to naime, u važećoj drugostupanjskoj, ipak malo sadržajnijoj presudi jednog drugog suda.
Taj isti administrativno sterilan, emocionalno frigidan sustav, tko zna, možda…; Ako ništa drugo, onda greškom – jer i to je moguće – ove nesretne odjevne predmete neće strpati u isti “koš” za paljenje. Valjda će neki poslovično potplaćeni činovnik te traperice, majicu i gaćice, prije paljenja iz nekog neobjašnjivog razloga – razvrstati. Na kraju priče, nekakvom simbolikom, koliko god nam naizgled blesava bila – njene traperice to su zaslužile.
