Ivan Pernar glavna je medijska zvijezda ovih dana, politički analitičari, kolumnisti i radnički puk pokušavaju shvatit’ tog dečka. Ma zar je stvarno on taj dječak iz Carevog novog ruha koji glasno priča ono što svi misle ili je potpuni lunatik i redikul koji osvaja masovnu pažnju jeftinim teorijama zavjere?
Uzurpirao je frajer saborsku govornicu i krenuo u obračun sa svim mračnim silama ovog svijeta. Lupa, trese i udara po HDZ-u dok zastupnike produhovljenim i smirenim pogledom gleda u oči i nabraja im Sanadera, Karamarka, kriminalni ortakluk, na tapeti su mu masoni, kralj ovrha Hanžeković, novi svjetski poredak, neoliberalni kapitalizam, NATO, borba protiv EU.
Što god svi mislili o njemu, vlastitom je ludošću/genijalnošću odradio vrhunski PR, Kolinda želi biti u njegovom društvu, prometnuo se u vođu oporbe efektno spojivši svoje saborske nastupe sa Facebook statusima, video uratcima i komentarima gdje komunicira sa svojim sljedbenicima. Nije naodmet reći i kako je sve veća zvijezda na popularnoj stranici Di su pare. Nije to loše po njega, smijeh je ipak pozitivan osjećaj. No, nećemo se praviti Englezi, u Hrvatskoj četvrtina naroda ima osnovnu školu ili nema niti osnovno obrazovanje, a prema broju visokoobrazovanih smo na začelju Europske unije. Svatko imalo simpatičan, blagih crta lica, elokventan mlad čovjek s dozom empatije i urođene inteligencije za manipulaciju može napraviti čuda pa tako i jedan Ivan Pernar.
Priča o Pernaru je samo uvod u ono što mene zapravo brine na lokalnoj razini, imaju li Križevci svog Pernara u gradskom vijeću, u političkom životu grada? Tko će imenom i prezimenom na sjednicama križevačkog vijeća pričati o stranačkom zapošljavanju, o guranju profesora s diplomom stranke u školske razrede, gradske ustanove, prijateljska poduzeća? Jel će se ikad naći mjesta za stručnu osobu koja ispunjava sve uvjete za posao, a da nema stranačku pripadnost? Ako netko želi doći na vlast ili barem biti konstruktivna oporba, morate naći materijala za političku borbu. Ili možete mirno sjediti desetak godina u vijećnićkoj klupi, a nakon ponoći biti superheroj na gemištima koji spašava grad.
Pitam se i dalje, tko je križevački Pernar? Najbliži tome su dvojica nezavisnih vijećnika Marijan Vuković i Željko Picig. Dovoljno je samo nekoliko puta uživo svjedočiti sjednicama Gradskog vijeća, monotonim seansama podijeljenih karata u kojoj svi znaju tko drži najjači špil. Ukratko – odrađivanje. Oporbeni vijećnici znaju da nemaju većinu pa šute jer znaju da ništa promijeniti ne mogu. Oni koji su dio gradske vlasti znaju da će izglasati sve odluke pa se neki nikad nisu javili za riječ. Tu i tamo se grohotom nasmiju kad se jave dvojica s početka ovog ulomka jer njihov je stil komunikacije barem prepoznatljiv i direktan.
Marijan Vuković, križevački poduzetnik i bivši gradonačelnik, kad ga slušate uživo na sjednicama, zvuči potpuno iskreno, ne trudi se pričati književno, ponekad i ne uspije realizirati misao u konstruktivnu rečenicu s glavom i repom. Ali njegovi istupi imaju smisla, izazivaju reakciju, stvaraju mišljenje, ponekad su tragikomični da puknete od smijeha, ali istovremeno pleše na rubu istine i realnog stanja i čini se kako je to svima jasno. Željko Picig, bivši HDZ-ovac, a danas također nezavisni vijećnik, njegov stil je profinjeniji, on udara smisleno i ima dugoročni cilj, postavlja zanimljiva pitanja, a uostalom i afera Benkica je njegov mač koji maše svaku sjednicu. Ne morate ih voljeti, ne morate se slagati s njihovim stavovima, ali jedino se oni zaslužuju nazivati oporbom. Lijepa su i korisna pitanja o rupama na cesti, zmazanim parkovima i sl. Ali sve je to – kako se popularno kaže – kamilica. A možda su samo svima prsti u medu dok ispijaju taj čaj od kamilice u omiljenom kafiću.
