Od pamtivijeka, kada je neko područje pogođeno izvanrednim stanjem, njegovi stanovnici suočavaju se s prisilnom migracijom. Sigurnost im je ugrožena, a nerijetko bježeći u strahu za vlastiti život ti ljudi kreću na drugo odredište za koje se nadaju da će im postati utočište i pružiti toliko željeni mir. Kada se Europa 2015. i 2016. godine suočila s humanitarno-izbjegličkom krizom uzrokovanom prvenstveno ratnim stanjem u Siriji i Afganistanu, postalo je jasno kako se radi o kompleksnom pitanju oko kojeg je potreban konsenzus svih zemalja članica i kojem je imperativ zaštititi sve koji u nevolji prelaze granice. Institut međunarodne zaštite jamči državljanima trećih zemalja koji osnovano strahuju od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili progona zbog političkog mišljenja i ne mogu ili ne žele prihvatiti zaštitu vlastite zemlje, siguran prihvat u zemljama članicama EU pa tako i u Hrvatskoj. Svjež je primjer aktiviranja i privremene zaštite, nastale zbog ratnog stanja u Ukrajini, a koja predstavlja zaštitu odobrenu u izvanrednom postupku kad se događa masovni priljev osoba koje su bile prisiljene napustiti svoju zemlju zbog agresije koja je izvršena na njih i na njihove domove.
Odobrena međunarodna, supsidijarna ili privremena zaštita uključuje određena prava i obveze, no život izbjeglih ljudi nastavlja se u novoj zajednici. Kvaliteta njihove svakodnevice ne ovisi samo o zajamčenim pravima, već i onim segmentima koji nisu propisani na papiru nego u srcu i volji zajednice da im pomogne da se uklope. Koliko je integracija državljana trećih zemalja značajna za društvo u cjelini te o tome kako bi društvene strukture, ali i sami građani mogli pridonijeti uključivanju ovih osoba u svakodnevni život zajednice, govori nam g. Alen Tahiri, univ. spec. pol., koji je na čelu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske te dugogodišnji predsjednik Stalnog povjerenstva za integraciju stranaca u hrvatsko društvo.
Cjelovita integracija državljana trećih zemalja kojima je odobrena međunarodna zaštita nemoguća je bez odgovarajućeg zakonodavnog i institucionalnog okvira. Kako Hrvatska stoji po tom pitanju?
U pravu ste, da bi društvo bilo uključivo, a integracija shvaćena i provedena kao aktivan proces, preduvjet je kvalitetan zakon i odgovornost institucija. Republika Hrvatska još je 2013. godine donijela dokument koji sažima odredbe nacionalnog zakonodavstva kojima se reguliraju područja migracija i integracije stranaca u hrvatsko društvo, kao i preuzete međunarodne obveze. Taj dokument se između ostalog, sastoji u osiguravanju određenih prava strancima, a koja se primarno odnose na pravo na rad, odgovarajući smještaj odnosno stanovanje, obrazovanje i učenje hrvatskog jezika, povijesti i kulture, unutarnju sigurnost i međuresornu suradnju, s posebnim naglaskom na važnost senzibilizacije javnosti i stručnjaka o specifičnim potrebama ranjivih skupina stranaca i sprječavanju diskriminacije. S druge strane, stranac je dužan sudjelovati u gospodarskom, socijalnom i kulturnom razvoju svoje nove okoline. Navedena uzajamnost moguća je isključivo ako su stranci uključeni u društvo s jednakim prilikama za dostojanstven, nezavisan i aktivan život.
Koja je uloga Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjima u procesima integracije državljana trećih zemalja?
Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina uključen je u poboljšanje procesa integracije uglavnom putem koordinacije rada svih ministarstava, nevladinih organizacija i drugih tijela koja sudjeluju u postupku uključivanja u društvo azilanata ili stranaca pod supsidijarnom zaštitom u okviru rada Stalnog povjerenstva i pripadajuće Radne skupine koja je nadležna za izradu akcijskih planova za integraciju. Tako je izrađen i Nacrt novog Akcijskog plana za integraciju osoba pod međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo te očekujemo njegovo donošenje do kraja ove godine.
Kroz navedena radna tijela Ured aktivno radi na sveobuhvatnim i koherentnim pristupima integracijskoj politici u svim segmentima nastojeći pozitivno utjecati na zakonodavne, regulativne i institucionalne pretpostavke za proces uključivanja ove kategorije stranaca u društvo. Tako smo uspostavili suradnju i s jedinicama lokalne i regionalne samouprave ili, primjerice, Islamskom zajednicom u Hrvatskoj. Politike integracije učinkovitije su kada zauzimaju pristup „cijele zajednice“.
Također, Ured kontinuirano provodi projekte putem Fonda za azil, migracije i integraciju uglavnom usmjerene na edukacijske i senzibilizacijske aktivnosti namijenjene stručnoj i općoj javnosti, kako bismo svi skupa uspješno odgovorili na specifične potrebe ove kategorije stranaca, ali i stvarali društvo dobrodošlice koje je spremno na ispravan način uključiti nove članove zajednice.
Suradnja raznih dionika važna je za uspješnu provedu integracijskih politika. Koji su najznačajniji iskoraci u Hrvatskoj na tom području?
Suradnja svih dionika sustava zapravo je presudna kako bi integracija državljana trećih zemalja bila kvalitetna i uspješna. Nacionalna i lokalna razina na tom području moraju djelovati sinergijski i potrebno je povezivati i usklađivati procese koji se simultano odvijaju. Isto tako, evaluacija nacionalnog integracijskog sustava, kao i preporuke i smjernice na razini Europske unije, ukazuju da je lokalnoj i regionalnoj razini potrebno osigurati stručnu potporu u provedbi obveza iz zakonodavnog okvira, ali i prilikom izrade vlastitih integracijskih planova i praksi.
Kako bi se intenzivirala suradnja između donositelja odluka na nacionalnoj razini i jedinica lokalne samouprave koje su nositelji neposredne integracije, Ured je uspostavio suradnju s jedinicama lokalne samouprave imenujući koordinatore za integraciju na lokalnoj razini, od kojih su neki sudjelovali i u izradi nacrta novog nacionalnog integracijskog okvira. I sam sam obišao pojedine gradove te razgovarao s vladajućim strukturama kako bismo zajedno pronašli najbolji način prilagodbe i pomoći novim sugrađanima, a da sve bude u kapacitetima koje gradovi mogu ponuditi.
Integracija je dvosmjeran proces pa smo stoga osnovali Savjetodavnu skupinu državljana trećih zemalja i osoba migrantskog porijekla od 15 članova, a koji će sudjelovati u kreiranju nacionalnih politika i praksi te tako dobiti mogućnost zagovaranja vlastitih prava.
Proces integracije osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u hrvatsko društvo odvija se na više razina i zasigurno je prepun izazova. U kojem je smjeru potrebno uložiti dodatne napore?
Iz perspektive osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita, primarni je problem prilikom integracije u društvo prihvata nedostatno poznavanje hrvatskog jezika, koje je preduvjet za pohađanje programa osposobljavanja i sudjelovanja na tržištu rada. Stoga je dostupnost certificiranih tečajeva hrvatskog jezika u početnoj fazi integracije nužna.
Prava koja su osobama pod međunarodnom zaštitom osigurana Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti s ciljem njihove društveno-ekonomske integracije u velikoj su mjeri izjednačena s pravima hrvatskih državljana. No, uputno je ulagati dodatne napore kako bi se nadvladale administrativne barijere u pristupu osiguranim pravima, a pružanje zajamčenih usluga prilagodilo specifičnim potrebama ove ranjive skupine.
Iz perspektive Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kao primarni izazov izdvojio bih potrebu unaprjeđenja sustava praćenja i mjerenja rezultata provedbe integracijskih mjera, odnosno napretka u integraciji. Tako ćemo najbolje znati kako prilagoditi aktivnosti nositelja integracijske provedbe s potrebama korisnika. Nadalje, ostvarivanje odnosa unutar zajednice značajno doprinosi stvaranju osjećaja pripadnosti novoj sredini.
Ne smijemo zaboraviti da integracijske mjere svoje plodno tlo nalaze u prijemčivim lokalnim zajednicama. Stoga je iznimno važno pronaći načine kako bi se domaćinima približili razlozi dolaska novih sugrađana u zajednicu, ali i prednosti multikulturalnog društva. Projekt AMIF-a „INCLuDE“ – Međuresorna suradnja u osnaživanju državljana trećih zemalja koji Ured aktualno provodi usmjeren je upravo na jačanje preduvjeta za socijalnu uključenost državljana trećih zemalja, s naglaskom na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj. Provedba svih aktivnosti temelji se na jačanju međuresorne suradnje među dionicima sustava integracije na svim razinama – lokalnoj i nacionalnoj, ali i među članovima civilnog društva, akademske zajednice i opće populacije. Za integraciju ljudi koji su novi u zajednici nema važnije stvari od toga da nailaze na razumijevanje i podršku lokalne samouprave, ali i prodavača u lokalnom dućanu, učitelja u školi, obiteljskog liječnika i susjeda. Sjajno je kad ljudi shvate da uzajamnim prihvaćanjem jedni drugima obogaćuju život.
Koja je Vaša vizija sustava integracije u budućnosti?
U budućnosti vidim integracijski sustav koji će se kontinuirano nadograđivati u skladu s potrebama svojih korisnika koji su, prije svega, naši sugrađani te u vlastitim mikro zajednicama njeguju svoju kulturu i tradiciju – govore jezikom koji bismo voljeli upoznati, pjevaju pjesme koje nas nepogrešivo dotaknu ili stvaraju ukusne poslastice u kojima intuitivno prepoznajemo i vlastito gastronomsko nasljeđe. Za korist društva u cjelini nužno je da se prije svega upoznamo, a zatim izgradimo kontinuitet odnosa u svakodnevnim situacijama koje čine društveno tkivo zajednica u kojima živimo.
Članak je sufinanciran iz Fonda za azil, migracije i integraciju Europske unije.
