Koprivnica je grad sporta. Gledano prema broju stanovnika, godinama je jedan je od najsportskijih gradova u Hrvatskoj, a sukladno tome, mnogi bi odmah pomislili da je prva sportska zvijezda netko od nogometaša Slavena ili, pak, rukometašica Podravke, koje su i proslavile ovaj grad. Ipak, ti isti bi se prevarili. Naime, u prvu sportsku zvijezdu Koprivnice nedavno se promovirala Ivana Martinčić, 36-godišnja nogometna sutkinja, koja proživljava najljepše dane života, odnosno karijere.

Lokalnim pratiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu njezino ime poznato je već godinama, jer smo je navikli gledati na utakmicama županijskih liga ili onima, pak, mlađih uzrasnih kategorija. No, nedavno je Ivanina karijera krenula uzlaznom putanjom i zahvaljujući njoj, Hrvatska je postala peta država Europe koja je u najvišem rangu nogometa priliku za vođenjem utakmice dodijelila jednoj sutkinji. Premijeru je imala u Velikoj Gorici, a već je odradila i Poljud, odnosno Gradski vrt u Osijeku. No, Ivana je i priznata međunarodna sutkinja, sve više dobiva na važnosti tako da je nedavno sudila i njemačkoj nogometnoj reprezentaciji, u sklopu kvalifikacija za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Kataru.

Mnogi se slažu da je to tek njezin početak i da joj je samo nebo granica. Iako skromna, tome se nada i ona, što nam je i priznala u razgovoru koji smo vodili ovih dana. Tjednima smo je bezuspješno lovili, bila je u avionima, raznim državama, seminarima i svemu što ide uz sudački posao, no ispunila je obećanje i posvetila nam prvo slobodno vrijeme. Ovo joj je prvi opširni intervju za lokalnu javnost, a što nam je sve otkrila, kako je uopće krenula u suđenje, kako se nosi s izazovima i komentarima igrača i navijača i koje su joj najveće želje, pročitajte u nastavku…

Krenimo od početka, otkud uopće Ivani ideja da zakorači u sudačke vode, prema nečemu što je bilo rezervirano uglavnom za dečke/muškarce? Kad se rodila ta ljubav?

S obzirom na to da sam već sa 16 godina počela igrati nogomet u našem ŽNK Podravke (sad Koprivnica), susretala sam se i sa sutkinjama koje su nam sudile. Na početku nisam imala nikakve želje da se počnem baviti suđenjem i uvijek sam ulazila sa sutkinjama u raspravu, a vezano za neke odluke, ali nekako s vremenom, kad sam vidjela da te naše sutkinje sude i međunarodne utakmice, počela su i moja razmišljanja…zašto ne probati, pogotovo jer me i tata nagovarao čim sam napunila 18 da završim sudački tečaj.

Znači, tata, koji je nekad bio poznati koprivnički sudac, imao je prste u tome? Nije bio svojevrsna prepreka na tom putu?

Kao što sam već spomenula, čim sam napunila 18, želio je da se upišem na sudački tečaj, ali znate kako je to kad roditelj baš nešto hoće – onda mi mladi baš to ne želimo. No, s vremenom sam shvatila da me to zanima i upisala tečaj s 22 godine. I evo, sad s odmakom mogu reći da je to bila dobra odluka. Ne moram niti spomenuti da je tata bio najsretniji kad sam završila tečaj i kad sam počela suditi, prvo mlađim kategorijama, a onda i na našim županijskim ligama. S druge strane, bio je to i mali teret baš zbog toga što su njega svi znali i uvijek je trebalo dokazati da “mala Martinčićka” zna suditi i da nije tu “zbog tate”.

S godinama odmaka možemo reći da si uspjela. Koliko je bio težak put do tog uspjeha i je li se, općenito gledano, teško bilo snaći u nogometnom svijetu?

Kao i u svakom poslu, najteži su počeci, jer je trebalo proći neko vrijeme da me igrači, treneri, gledatelji upoznaju. Najteže lige za suđenje su one najnižeg ranga, a prvo je trebalo njih preskočiti i dokazati da ipak “nisam pala s kruške” u to sve. Srećom, uvijek sam imala podršku roditelja, kolega iskusnijih sudaca, a tu je bila i Sanja (Rođak-Karšić, također nogometna sutkinja op.a.) tako da je bilo lakše.

Sigurno je bilo i teških trenutaka u kojima si razmišljala odustati od svega?

Naravno da je bilo. Nekad su to bile moje loše procjene tijekom utakmice pa sam poslije sama na sebe bila ljuta. Bilo je tu i preispitivanja, jesam li ja uopće za taj posao, a onda je naravno bilo i uvreda s tribina. Nije bilo lako, ali nekako sam prošla kroz sve to. Najvažnije je bilo da dadem sve od sebe na terenu, a vrlo brzo sam shvatila da koliko god ja dobro odsudila, uvijek će biti nezadovoljnih. Tako da treba zaboraviti vrlo brzo na tu utakmicu i skoncentrirati se na sljedeću.

S koliko godina si odsudila prvu seniorsku utakmicu i sjećaš li se koja je to bila?

Bilo mi je 25 godina kada sam, kao glavna sutkinja, sudila moju prvu seniorsku utakmicu na Drugoj ŽNL. Bilo je to 24. listopada 2010. godine, a igrali su Gornja Rijeka i Podravec iz Torčeca. Završilo je 3:2, a na poluvremenu je bilo 1:1. Haha..eto svega se sjećam. Do tada sam na seniorskim utakmicama bila samo pomoćna sutkinja, jer je trebalo skupiti malo iskustva od starijih kolega.

Kako su te dečki prihvatili i kako si zaradila poštovanje kolega i igrača? Vjerujemo da jesi…

Nije bilo lako na početku, ali kad su i oni uvidjeli da se trudim dati sve od sebe, da u svakoj odluci pokušavam biti objektivna, da sam fizički spremna i da ih mogu pratiti, postajalo je sve lakše i lakše, a sada kada dolazim na utakmice, vidim da svi prate moje napredovanje i naravno da mi je drago zbog toga.

Probijala si se kroz županijske lige pa te sukladno tome možemo pitati je li velika razlika suditi te amaterske lige i profesionalne? Priprema je, pretpostavljam, drugačija?

Razlika je velika. Od same profesionalnosti klubova u višim rangovima do bolje fizičke i taktičke spreme igrača, a samim time, igra se puno brže i kvalitetnije. Što se tiče moje pripreme, fizički moram biti spremna na sve izazove, jer se zna dogoditi da u jednom vikendu sudim i amaterima i profesionalcima .Što se tiče taktičke pripreme, naravno da moram prije svake utakmice razmisliti kojim klubovima sudim, kako igraju, koji igrači su najbolji, najbrži i tako dalje. I što se toga tiče, lakše je pratiti profesionalne klubove, jer su njihove utakmice na televiziji i manje-više o njima se sve zna. No, svaka utakmica je najvažnija i treba je odraditi najbolje što mogu, neovisno radi li se o amaterima ili profesionalcima.

Jesi li imala ikada neugodnosti s publikom ili igračima, i kako se nosiš s prijetnjama, povicima s tribina?

Bilo je neugodnosti, ali onaj koji završi sudački poziv, nažalost, mora biti spreman i na taj dio sudačkog života. Gledatelji su tu da vrše pritisak na suca i nekad to bude “kulturno”, a nekad “manje kulturno”. Međutim, na jedno uho unutra, a na drugo van i što je najbitnije, kad završi utakmica, treba to sve probati zaboraviti što prije. Toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti tako da to nije ništa novog u sudačkom svijetu. Na većim stadionima, s više gledatelja, ti povici se niti ne čuju.

Nedavno si ispisala povijest kao prva sutkinja ikada u Prvoj HNL. Kako si se osjećala noć prije te utakmice u Velikoj Gorici? Trema je sigurno bila velika?

Ne mogu reći da je to bio strah od utakmice nego jednostavno pritisak, jer su sve oči bile uprte u mene i moju izvedbu. Trebalo je opravdati očekivanja i Komisije nogometnih sudaca na čelu s predsjednikom Brunom Marićem, koji su mi pružili tu mogućnost da baš ja budem ta prva sutkinja koja će suditi našu Prvu HNL. (Sanja je već duži niz godina na toj ligi, ali kao pomoćna sutkinja). Noć prije utakmice dobro sam spavala, jer sam znala da ću dati sve od sebe da to prođe bez nekih repova, ali treba biti svjestan da se puno stvari treba poklopiti. Meni je, primjerice, veći pritisak predstavljao interes medija. Svi zovu za intervju, a ja nisam na to navikla i to mi je bilo nekako najteže, odvojiti za sve vremena i nikoga ne odbiti, a s druge strane, biti fokusirana i na utakmicu koja slijedi. Na svu sreću, utakmica je dobro prošla i mogu se samo svima zahvaliti na pruženoj šansi, ali isto tako i mojem timu koji mi je puno pomogao na samom terenu. Također, hvala svima na porukama podrške, jer to je isto puno značilo u tom trenutku.

Nakon toga iskusila si i Poljud, stadion i publiku najzahtjevniju u HNL-u?

Srećom, s Poljudom sam se srela na utakmici Druge HNL, dok sam sudila utakmicu drugoj momčadi Hajduka. Isto tako, sudila sam i njihovim juniorima, međutim, tada su tribine bile prazne za razliku od ove utakmice, gdje je, ipak, bila prisutna velika potpora domaće Torcide. Kad sam dosudila početni udarac, za mene su postojale samo dvije ekipe na terenu i probala sam se koncentrirati samo na to i kako što bolje obaviti svoj posao. Moram napomenuti da su se u sve tri utakmice, koje sam do sada sudila na Prvoj HNL, igrači ponašali korektno i imala sam s njima dobru komunikaciju tijekom igre, bez ikakvih problema. Oni su bili koncentrirani na igru, a ja na suđenje i sve je bilo ok.

Pripala ti je čast suditi i kvalifikacijsku utakmicu Njemačkoj, višestrukom prvaku Europe i svijeta. Jesi li to očekivala u ovako ranoj fazi profesionalne karijere?

Ma ni u najboljem snu. To je stvarno došlo nekako iznenada i u ova zadnja dva-tri mjeseca mi se sudački život potpuno promijenio. Od suđenja pionira i kadeta pa do suđenja njemačkoj A selekciji na prepunom stadionu u Wolfsburgu. To mi samo daje dodatne motive da i dalje nastavim raditi i truditi se najviše što mogu, jer vidim da to, ipak, netko prati i da se svaki rad na kraju isplati. Put je dug i težak, ali svaka utakmica koja slijedi je najvažnija utakmica i čim sam se vratila s te utakmice iz Njemačke, stavila sam fokus na utakmicu Lige prvakinja, koju smo odradile 17. studenog, također u Njemačkoj, a igrali su Hoffenheim i Barcelona. Mislim da ću postati svjesna tek na kraju sezone kakvu sam utakmicu sudila, jer sad jednostavno nemam vremena misliti na nešto što je iza mene.

Kakav je osjećaj stajati rame uz rame i naređivati, odnosno biti autoritet nekima od najvećih svjetskih zvijezda?

Oni su na terenu samo igrači, a ja samo sudac. Svatko radi svoj posao najbolje što može i to je to. Naravno da je bilo interesantno vidjeti Neuera iz blizine ili Müllera, čak mi je Neuer za vrijeme utakmice dobacivao neke fore na hrvatskom, poput brže, brže, a na kraju utakmice se Müller zadržao u razgovoru s nama, čestitajući nam na odrađenom poslu. Utakmica nije bila pretjerano napeta pa su i igrači bili opušteniji, kako tijekom igre tako i nakon zadnjeg zvižduka.

Priznata si sutkinja, mnogi imaju velika očekivanja od tebe, postoji li pritisak?

Svaki posao nosi određeni pritisak pa tako i suđenje, i svaka je utakmica nova prilika za dokazivanje. Srećom, imam svoj tim s kojim mogu podijeliti taj pritisak i na koji se uvijek mogu osloniti da će mi pomoći u situacijama koje meni možda promaknu. Također, imam i svoje dvije mentorice, koje me jako dobro poznaju i rade sa mnom zadnjih 10-ak godina. One uvijek nađu prave riječi da me smire i opuste, a opet na drugi način motiviraju da dam najviše što mogu. Teško se s tim svim pritiscima nositi sam.

Kako tvoji bližnji gledaju na tvoj profesionalni posao?

Cijela obitelj je jako ponosna i ne propuštaju pogledati niti jednu utakmicu koju sudim. Srećom, sada se i međunarodne ženske utakmice sve više i više prenose tako da prate svaki moj korak. Ja radim ono što najviše volim, a njima je to najbitnije i pružaju mi punu podršku. Hvala im na tome.

Dugo smo dogovarali ovaj intervju i nije teško zaključiti da je slobodnog vremena vrlo malo. Gledaš li u to vrijeme nogomet, odeš li možda na utakmicu Slavena ili nekog lokalnog kluba?

Kao što sam spomenula, ova zadnja dva-tri mjeseca su bila stvarno napeta. Uz domaće utakmice, bilo je tu i međunarodnih izazova. Svaku utakmicu prati i putovanje tako da sve slobodno vrijeme koristim za dobar odmor, masažu, ali i nove treninge, jer bez njih više ne mogu zamisliti svoj normalan dan. Moram reći da u ovo vrijeme pandemije utakmice pratim više preko TV-a pa tako i naš Slaven, jer se trudim izbjegavati neka veća okupljanja. Ono malo slobodnog vremena koje ostane, provodim slušajući glazbu koja me opušta, pogledam neki dobar film, prošećem s prijateljima ili se s bratom malo provozam na biciklu.

Za kraj, pitanje koje ti vjerojatno svi postavljaju. Gdje ti je kraj? Kakva su očekivanja, a koja je najveća želja?

Trudit ću se da mi karijera traje što duže, jer ću time dobiti i više novih izazova. Trenutno mi je želja da iduće godine budem jedna od sutkinja, sa Sanjom, koje će suditi na Europskom prvenstvu za žene u Engleskoj. Godinu nakon toga će biti Svjetsko prvenstvo u Australiji i Novom Zelandu i trenutno sam jedna od kandidatkinja, a naravno da je želja probiti se i na to veliko natjecanje. Finale bilo kojeg od ta dva natjecanja bi bila kruna, ali moram biti svjesna da je još dalek put do toga i trenutno mi to može biti samo želja. Ako dođem do toga, dat ću sve od sebe da predstavim naš Savez, našu sudačku organizaciju, naš grad Koprivnicu i našu Hrvatsku u što boljem svjetlu.
Što se tiče naše lige, bila bi mi velika čast jedan dan suditi finale Hrvatskog kupa, jer je, ipak, to natjecanje u kojem sudjeluju svi hrvatski klubovi i iznenađenja su uvijek moguća. No, kao što sam već rekla, svaka nova utakmica je finale tako da fokus mora biti maksimalan na svakoj. Jasno, bitna stavka u svemu tome je zdravlje i čuvanje od bilo kakve ozljede tako da veliki fokus ide i na taj dio. Trenutno, to je najveća želja, a sve ostalo će doći s vremenom.