Viceprvak Jugoslavije i četverostruki prvak Hrvatske u kartingu, dvaput europski i jednom svjetski doprvak u freestyle kategoriji jet-skija te osmerostruki najbolji u našoj zemlji, ali i četverostruki motociklistički nacionalni prvak kategorije superstock. Vlasnik je Zlatne kacige, najvećeg priznanja Hrvatskog motociklističkog saveza, pa čak je i u dva navrata proglašen najboljim sportašem Koprivnice.
Navedena su samo najznačajnija postiguća Krešimira Erdeca, poznatijeg pod nadimkom Kec.
Kako su nove generacije naviknute na miš i tipkovnicu ili samo prst i klizanje malim ekranom, osim kroz video intervju na YouTubeu nisu imale priliku upoznati Kecov lik i djelo. Premda je, vjerujemo, više puta svoje dogodovštine sa staze prepričavao za tiskani oblik medija, odlučili smo se nazvati ga i popričati, ispraviti svojevrsnu nepravdu i prezentirati ljudima kakva legenda hrvatskog auto-moto sporta dolazi iz Podravine.
Priča danas 63-godišnjeg Keca krenula je svojevrsnim sudarom s BMW-om.
Špijunirao je susjeda, mehaničara Jožu, kako šarafa po rijetkome primjeru kartinga
– Kao klinac skakao sam po tome motoru. Bio je na bočnoj nogarici, legendarni model 500. Kako je teren bio neravan, pao je na mene. Skoro me ubio! Poštar me spasio, kada je došao već sam sav bio plav – uz smijeh započinje Kec nešto što, sigurni smo, tada nije bilo zabavno.
Dijete je, otkriva, rastavljenih roditelja. Nikakva mu upozorenja nisu mogla stati na kraj. Motori su mu bili u krvi, reći će danas mnogi, svjesni što će sve tada maleni Krešo doživjeti. Prva avantura, nazovimo je tako, bila je oko susjedova posjeda. Švrljao je posvuda, zastavši na prozoru obližnje radionice mehaničara Jože na Starome Brežancu, gdje je odrastao. Špijunirao ga je, škicao kako šarafa rijetki primjer kartinga još tamo 60-ih godina.
– Skužili su me i pozvali. Otada sam postao Marica za sve. Najvažnije mi je bilo biti prisutan – kaže Kec, i danas prisutan, očito, svemu što uključuje gas, kočnicu, benzin…
Prvi se put uvijek pamti, reći će mudraci. Kec nam je, stoga, prepričao utrku kojom je ušao u svijet koji od vas traži brzinu, brzinu i brzinu.
– Osjećaj je bio fantastičan, to je bilo to! Imao sam strašno dobru percepciju, od samoga gledanja puno sam naučio. Vidjelo se da bi od mene nešto moglo biti. No, to nije bilo vrijeme u kojemu ste mogli osobito rano krenuti, većinom su stariji vozili – prepričava premijernu utrku iz sredine sedamdesetih organiziranu na svojevrsnom parkiralištu između Partizanove dvorane i srednjoškolskog centra na kojoj se njih desetak natjecalo ni za što jer je bila riječ o klupskoj rekreaciji.
Prava stvar uslijedila je u Ptuju, u sklopu prvenstva Jugoslavije pod mentorstvom Pepija Dolenca, kada je imao 19 godina. S istom će osobom godinama surađivati na raznim planovima. Čak mu se i u glasu čulo koliko zahvalnosti osjeća. Da nije riječ o šali, svjedoči informacija prema kojoj je Kec imao startni broj 73. A vozača je bilo i više od toga. Ozbiljna, ozbiljna konkurencija.
Kako je Erdec stanovnik Rijeke, naš smo razgovor morali obaviti telefonski. Obećao sam kako neće predugo trajati, iako bi mogao, no isto sam debelo prekršio. Prešli smo – ubacili u drugu brzinu, mogli bismo reći u duhu teksta – na sljedeći dio Kecove štorije, onaj o motociklima koji je startao prvim dodirom staze na Grobniku. Znakovito, pokazat će se.
– Od ’77. gledao sam sve Nagrade Jugoslavije. Godine 1984. imao sam prvi pravi motor – Kawasaki GPZ 900r. Tada je sve bilo zaboravljeno, otada je postojao samo motor – tvrdi.
Prebacivši se sa sprdalica na pravu stvar, shvatio je kako obična cesta nije za njega
Naravno, ne znači ovo da nikada dotad nije upravljao dvokotačem. Dapače, dugo je jurcao stazama na, kako ih zove, sprdalicama. Čim je sjeo na znatno snažniji stroj, shvatio je.
– Na cesti sam bio prebrz i preopasan. Bio sam, kak’ se veli, gradski jurišnik. Tada nije bilo toliko prometa, niti su motori bili osobito moćni. Onaj koji je imao 105 konja, to je bilo čudo. Moj je Kawasaki imao 120. Pa to je išlo kao avion! S vremenom je vožnje po cesti bilo sve manje, nije mi pružala ni izbliza ono što staza jest – nije Kec zaboravio pa prepričava, dodavši kako je, sada motorom, prvu utrku imao na parkiralištu INA-e iza devedesetih.
Svijet je posljednjih desetljeća doživio strelovit uspon, praktički po pitanju svega što možete zamisliti. Motociklizam, u tome smislu, nije zapostavljen. Upravo suprotno. Danas više nema potrebe stavljati lamelu u peć, kako su to Kec i Dolenec radili. Valjalo je, napominje, sačuvati novac jer su dijelovi bili skupi, nerijetko i teško dohvatljivi na značajno slabije razvijenom tržištu.
– Za trkače sam motore imao ljude, ja nisam bio specijalist. A sve ostalo, što ne uključuje samu mašinu, radio sam s majstorima – priznat će.
Svjetski doprvak na jet-skiju postao je s tuđim vozilom jer se njegovom raspala mašina
Uhvatili smo mjenjač razgovara i prebacili u treću – jet-ski.
– Dečki, koji ozbiljno voze motocross, kažu da je jet-ski zahtjevniji od toga. Uvjeti nikada nisu isti, valovi dolaze čas s jedne, čas s druge strane. Fizički je jako zahtjevno. Ali, naravno, presudna je tehnika. Što je bolja, potrebno je manje fizičke kondicije – objašnjava na temelju desetogodišnjeg iskustva, perioda tijekom kojega je vožnjom jeta istovremeno radio na stjecanju fizički snage, posebice jer nije ljubitelj teretane.
Odmah je iza Domovinskog rata u ruke dobio to čudesno vozilo koje, udarajući o površinu vode, izgleda kao da mjestimično levitira. Isprva je vozio kružne utrke, donijevši potom odluku o upuštanju u freestyle vode, što je dodatno pobudilo interes koji ga je odveo do Kube. U zemlji smještenoj između dviju Amerika 1999. godine okitio se drugim mjestom na svijetu. I to, pazite, s jednim bodom manje od Talijana, prvaka, koji je za tri minute dugog nastupa uspio mrvicu više impresionirati sudačku petorku.
– Prijevoz nas i jetova (na Kubu, op. a.) organizirala je Svjetska federacija. Na deset dana imali smo organiziran smještaj u Havani, supruga i ja. Bila je moj mehaničar, lijeva i desna ruka – ponosno veli, dopunivši priču s drugoga kraja svijeta.
– Dogodilo mi se to da se jetu prije natjecanja raspala mašina. Na Kubi je benzin bio užasno loš za moj vrhunski posložen stroj. S posuđenim sam jetom, isto Yamahom, posloženom za freestyle, bio drugi. Stavio sam svoju haubu s pomagalima kojima se, recimo, pridržavaš. Da sam imao svoj jet, bio bih sigurniji. No, nema veze – zaključit će taj dio, čime šaltamo u četvrtu.
U zadnjoj utrci u životu pao s brzinom od 210 kilometara na sat
Opisani su sportovi različiti, a opet tako slični. Osim što je riječ o upravljanju kompleksnim strojevima, Kec će reći kako se rad, rad i samo rad podrazumijevaju u kontekstu svakoga od njih. Bez toga možete zaboraviti na uspjeh.
A put do uspjeha popločen je ozljedama, barem u priči ovoga Podravca koji je, veli, imao sreću u nesreći.
– Nizak sam, imam 172 centimetra i 65 kilograma cijeli život, ne mijenjam se. Motorički sam jako dobar. Prilikom svih tih padova važno je ne biti prevelik, pretežak. Uvijek boli kada padneš. Ali navikneš se. Ne razmišljaš o tome, rasteš s time, sastavni dio priče – opisuje Kec pa prepričava kako kod šake ima jedan titanski šarafić kao svojevrsni podsjetnik na zadnju utrku u životu iz 2008. godine kada je na Pannonia Ringu, boreći se za vrh poretka, pao s 210 kilometara na sat.
Preselio se u Rijeku, pa na Grobniku pokrenuo školu vožnje
U petoj brzini vratili smo se, zapravo, na sintagmu gradskoga jurišnika, kako se Kec slikovito predstavio kao mladi motorist koji nije nadohvat ruke imao svu moguću i nemoguću literaturu. Nije bilo interneta, knjiga se vjerojatno tek pokoja mogla pronaći na prašnjavoj polici knjižnica, i to vjerojatno na stranome jeziku, a o eventualnim školama, u kojima bi vas u ruke uzeo stručni driver, niste mogli ni sanjati.
Što vam je, u konačnici, preostalo nego samostalno učiti? Na svojim greškama, ne na tuđim. Nažalost, mnogi to i danas čine, premda su svi ranije navedeni izvori tu, pod nosom.
– Ljudi ne moraju učiti na svojoj koži kako smo mi to morali. Nekada smo vozili na veliko srce i, kako se kaže, kockaste ekstremitete ilitiga muda. Mene je na cesti čuvao dragi Bog ili ne znam kakvi anđeli. Znao sam puno onih kojih više nema. Moraš imati i sreće u cijeloj priči. Danas je drugačije – ne sumnja.
Teorija, jasno je valjda svakome, ni u kojoj aktivnosti nije dovoljna. Ona je tek uporište praktičnome dijelu, trenutku u kojemu se smjestite na jurilicu i dodate – gas. Kecova preporuka zato je upisati tečaj, radionicu, obuku ili školu, što će god dati krucijalno znanje. Opcija je 99 Racing School koju je osnovao legendarni Podravac, a koje djeluje na stazi Grobnik. Ista je glavni razlog zbog kojega se prije 12 godina preselio u Rijeku. Bilo mu je dosta ići glavom kroz zid i ganjati biznis, priznat će. Opet, želio je aktivnu penziju, tražio kako ostati blizu motora.
– Najvažnija je volja za učenjem. Rijetko se pojavi netko tko misli da sve zna. Garantiram, nema onoga kome to ne treba, tko ne treba još učiti. Svatko, naravno, uči na drugome levelu – priča nam pa nastavlja.
– Nekoliko je krucijalnih stvari, ali poanta je povezati ih i tehnički ispravno odrađivati. Većinom su motoristi samouki, pogotovo moja generacija. Kod nas je ta filozofija čudna. Čim si rođen kao muško, podrazumijeva se da znaš sve voziti, i traktor, motor i auto. Ne daj Bože da nešto ne znaš. To nije ispravno. Motor se uči voziti kao i sve drugo u životu. Da bi išao motorom na cestu, moraš položiti ispit u autoškoli. U životu, da biste počeli živjeti, morate završiti osnovnu školu. To je zakon! No, želiš li s motorom ići u srednju školu, na fakultet pa možda i na doktorat, ovisi o tebi. Siguran sam, ne postoji vozač koji u dobroj školi ne može ništa naučiti – dodaje.
Ne srami se priznati kako je učio od drugih. Škola je dijelom posložena sistematikom Nijemaca i Španjolaca uz elemente iz vlastitog iskustvenog džepića. Karika po karika – škola, škola koju redovito pohađaju Australci, Kanađani ili Amerikanci, kojih je čitavo čudo, kao i domaće policijske snage s kojima surađuju.
– Uči se na malim brzinama, potrebno je usvojiti automatiku pokreta, usvojiti ono što će se raditi na velikim brzinama kako ne biste razmišljali kada se dogodi situacija, već da to odradite automatski jer ste probali x puta, jer ste uvježbali – uvjerava nas, napominjući kako koriste teleskope s pomoćnim kotačićima kojima se vozačeva sigurnost penje za stotinu posto pa, kada učenik to osvijesti, usvajanje ide neusporedivo brže, lakše i opuštenije.
Motor je čudesna naprava, tepat će Kec
I, evo nas, u šestoj brzini. Priveli smo razgovor kraju. Prošao je brzo, gotovo kao 312 kilometara na sat brzi motor – što je najveća brzina kojom je Kec išao na stroju s dva kotača – na aerodromskoj pisti u Čehoslovačkoj.
– Moji su planovi i dalje moja škola, želim je proširiti. Zanima me razvijanje tehnike, što brže i što jednostavnije. S ljudima ovdje pričamo o puno korisnih stvari, nikoga ne plašimo. Motor je prekrasna igračka, čudesna naprava, beba koju volimo imati u garaži, makar i pod plahtom. Za mene nema penzije – zaključuje legenda.
