Boks je najteži od svih borilačkih sportova, koristite samo ruke, ograničeni ste sa šest udaraca, kardio je jako zahtjevan, najteže ga je naučiti, svladati, sudjelovati. Boks je jedini udarački sport koji je bio omeđen pravilima. Ima viteški kodeks. Nijedan boksač ne dolazi namjerno ozlijediti protivnika, dolaze se boriti i pobijediti. Riječi su to kojima je razgovor s ePodravinom završio Naim Ramaj. I kao da su bile savršeni rezime svega rečenog, a ujedno i sjajne za započeti tekst.
On je rođeni Koprivničanac koji radi Podravki već 25 godina i boksački je sudac. Duži niz godina bavi se borilačkim sportovima, aikido, kickboks pa onda kasnije i boks. Zaljubio se u boks i kasnije postao boksački sudac. Rekreativno se bavio boksom i trener je procjenio da bi mogao biti boksački sudac. Ništa nije bilo ciljano, više se to spontano dogodilo, govori on.
Kako netko postane boksački sudac?
Prvo vas HBS mora licencirati, morate proći osnovni seminar. Onda kasnije kroz rad i kvalitetom, sa što više odsuđenih mečeva ide se prema međunarodnim vodama. Trenutno najviši rang koji sam sudio bile su Mediteranske igre u španjolskoj Tarragoni, poznatije su kao male Olimpijske igre. To je jedan grandiozan događaj, vrhunski organiziran.
U boksu je bitna i fizička sprema suca, sam izgled. Fizičkog razdvajanja nema puno, boksači slušaju, no suđenja su cjelodnevna pa treba biti u formi.
Sudački renome
Sudac sam najvišeg sudačkog ranga u svijetu. Iznad toga nema ništa. U međunarodnim vodama imate AIBA-u, krovnu organizaciju, u kojoj pak imate jednu, dvije i tri zvjezdice. Od prosinca prošle godine u najvišem sam rangu, rangu tri zvjezdice. Za svaku zvjezdicu ide se negdje na petodnevni seminar, išao sam u Zagreb, u Finsku i u Beograd. Pišu se rigorozni ispiti, za prvu zvjezdicu je prolaznost na 80 posto. Tada slijede i live eventi i ocjenjivanje. Osam godina sam sudac, krenuo sam 2011., prvo na lokalnoj razini. U tri godine napredovao sam od prve do treće zvjezdice, do najvišeg ranga.
Zalutali metak u suca?
To je sve greška suca. Sudac se mora znati postaviti, mora znati svoju poziciju, kad može ući, kad ne može, sve što mu se dogodi sam si je kriv. S druge strane, na treninzima se može dogodiiti da vas kolege boksači, prijatelji pokušaju malo namjerno pogoditi – govori sa smiješkom Naim ističući kako si kroz trening međusobno pomažu. Izvan ringa nalazi se tri ili pet sudaca, na većim natjecanjima je to pet.
Teški nokauti?
Što se tiče samih treninga, boks je najsigurniji sport. Ne sjećam se u posljednjih 10 godina neke teže ozljede na treningu. Kad su mečevi u pitanju, da, događaju se posjekotine, ali to se događa u svakom sportu. Nokauti jesu spektakularni, ali amaterski boks ide prema tome da toga nema previše. Što se tiče manjih kategorija, boksači su zaštićeni rukavicama i kacigama. Ovi spremniji sportaši, njihovih 90 posto mečeva zavšrava na bodove. Iako ljudi očekuju nokaute, ali to nije toliko učestalo.
Na EU prvenstvu za kadete u u Gruziji ne znam jel’ bilo desetak prekida, sve je bilo na bodove, s tim da suci paze na te mlađe dobne skupine i čim uoče da bi netko mogao biti nokautiran prekidaju borbu. Kad dođe do prekida, borci su u 99 posto slučajeva svjesni zašto se prekinula borba. Ovih jedan posto – ima se pravo ljutiti, ali mi smo hladne glave, boksačevo zdravlje je najvažnije. Moje je da zaštitim borca, najosnovnija stvar za suca je sigurnost sportaša, a onda poštivanje pravila.
O podršci obitelji
U amaterskom boksu nema neke velike zarade, a putovati po 10-15 dana možete jedino uz podršku obitelji. Ovim putem hvala supruzi Mihaeli, kćerkici Lei i sinu Dini na potpori i razumijevanju, što mi omogućuju da ispunim taj svoj hobi.
O amaterskom i profesionalnom boksu
Profesionalni boks usmjeren je vrhunskim sportašima, zaradi, spektaklima. Amaterski je usmjeren dizanju i održavanju sportskog duha. Amaterski boks je pod krovom Olimpijskog odbora, odatle se i financira, drugačiji su način funkcioniranja.
Dolazi do 2-3 posto borbi koje su jako blizu, samom sucu se teško odlučiti tko je pobjednik. U profesionalnom boksu postoji neriješen rezultat, u amaterskom ne postoji. Imate suce koji imaju različite afinitete, suce koji vole teškaše, koji vole tehničare. U tim borbama događaju se i podijeljene odluke. Najveći problem je neobjektivnih trenera, ali i njih se može razumjeti. Oni žive s tom djecom, treniraju, rastu i bore se. Tad dolazi do ljutnje, kad misle da je njihova strana bila bolja.
Lobiranje
Izuzetno je teško lobirati na natjecanjima jer ni ja pet minuta prije meča ne znam koji ću meč suditi. Kad smo smješteni, smješteni smo u drugom hotelu, ne smijemo se družiti praktično s nikim, ne znam kad ću biti odabran, ‘odvuku’ me tamo pet minuta prije meča.
O Filipu Hrgoviću, našem najboljem boksaču
Sudio sam Hrgoviću nekoliko mečeva u karijeri. Koliko ja znam, on je najveći talent u Europi, ako ne u top pet u svijetu koji će tek pokazati ‘od čega je satkan’. Hrgović je izuzetno tehnički kvalitetan, potkovan boksač, on ima školu boksa. Nije američki tip boksača koji nema amatersku karijeru iza sebe, to su oni mali, veliki mišićavi razbijači poput Mike Tysona. Otkad se ja sjećam Hrgović dominira svojom kategorijom i mislim da će u narednih godinu dvije boksati s najvećima. Jedan od takvih je i Antony Joshua koji je isto prošao amatersku karijeru, strašan tehnički boksač. Hrgović i Joshua su izuzetno slični boksači.
Imao sam sreću raditi i sa Željkom Mavrovićem, jednom od najvećih boksačkih legendi, on radi u HBS-u tako da se poznajemo. Izuzetno je kvalitetna osoba. Čovjek koji je apsolutno posvećen boksu, elokventan, voljan pokazat i pomoći svakome. Jako mi je drago što ga boksački savez drži uz sebe.
Hrvatska – boksačka nacija – da ili ne?
Mi smo izuzetno boksački talentirana nacija. Za usporedbu, zadnje europsko kadetsko prvenstvo u Gruziji, mi smo donijeli dva srebra što je rang osvajanja srebrne medalje u nogometu.
Ukrajinska reprezentacija, ruska reprezentacija, oni dolaze s po 50 ljudi. To su kompletni timovi sa 30, 40 boksača. Hrvatska, nas je išlo, nas je išlo sedam. Četiri boksača donijela su dva srebra. Naši uspjesi, sa sredstvima kojim raspolažemo, to je čudo. Tu treba zahvaliti na radu trenerima, entuzijastima.
Naš Dražen Kuhar nosi cijeli klub, BK David, sam na svojoj grbači, zaista ne znam kojim sredstvima i s kojim vremenom. Kapa do poda na njegovom radu i pedagogiji. Križevci trenutno imaju novoosnovani klub Ronin koji drži bivši boksač Hrvoje Pečarić. Sjajno rade, uskoro će početi i rezultati, siguran sam. Ovdje puno uz trenere doprinosi i predsjednik boksačkog saveza Bono Bošnjak i tajnik Marko Marović. Oni su stalno tu, stalno rade, imate osjećaj da sve znaju, stalno pomažu. Zahvaljujući njima i talentu u borilačkim sportovima – zaključio je Naim Ramaj i rekao rečenicu o boksu koju smo stavili na početak.
Odlučite li se za boks, znajte da u Koprivnici imate sjajan boksački klub koji se daje cijeli za svoje članove. Isto tako, novi je klub u Križevcima. Okušajte se, nemate što izgubiti. Od straha nitko nije profitirao.
Hrvatska je uvijek imala sjajne boksače. Najjači smo kad je najteže. I u našoj županiji ima borbenih. Kao što je rekao Naim, boksački klub David radi punom parom ponajviše zahvaljujući Draženu Kuharu. Da se nas pita, mi bi smo poželjeli da naši klubovi, naši boksači (i naši suci) nikad ne dožive nokaut.
