Tko bi rekao da slavni britanski heavy metal sastav Iron Maiden i Koprivnica imaju nešto zajedničko. Mnogi se, čitajući ovo, vjerojatno sad pitaju o čemu ovi trabunjaju, no sigurni smo da postoje i oni koji povezuju koprivničke rođendanske brojke s pjesmom ‘The number of the beast’, koju su proslavile tri šestice. Upravo toliko godina ima podravska metropola. Također, u naslovu te svjetski poznate pjesme nalazi se i riječ zvijer, a Koprivnica je, složili se vi s time ili ne, ove godine odradila zvjerski posao pa možemo reći da i ta činjenica povezuje bend i grad. Gradi se, otvara se, najavljuje se, povlači se europski novac, grad nam je rasturen, razrovan, no to je samo znak svega ovoga što smo na početku rečenice nabrojali.
Ukratko, Koprivnica je jedno veliko gradilište i tako će biti još jedno vrijeme, a glavni građevinac i operativac na terenu je gradonačelnik Mišel Jakšić. Rastrgan je ovih dana na sve strane, no uspjeli smo ga pridobiti i s njim proći kroz sve ono što je obilježilo grad u proteklih godinu dana. Dotakli smo se brojnih tema, svih važnih za život Koprivnice, nešto smo novog i otkrili, a o svemu tome možete čitati u nastavku.
Protekle dvije godine muku smo mučili s koronom, sad su došli novi izazovi povezani s inflacijom i ratom u Ukrajini. Kako grad diše, što je ‘bezbolnije’, da se tako izrazimo?
Teško mi se odlučiti što je bezbolnije, jer su obje situacije jako hektične. Korona je uz zdravstvenu ugrozu donijela lockdown koji je donio nervozu i sve ono najgore što čovjek nosi u sebi, a što ispliva van kad je strah. No kao grad i društvo kroz koronu smo isplovili s puno manje ožiljaka nego neki drugi krajevi. Ovo s ratom i inflacijom, koja je već počinjala i prije samog rata, je isto nešto što nosi veliku dozu neizvjesnosti. Poskupljuju plin i struja, hrana, gorivo i tako dalje, a plaće ne prate taj trend, jer jednostavno moramo prihvatiti činjenicu da ljudi nekad ne mogu dobiti plaće koliko raste inflacija, i to je sve zona neizvjesnosti u kojoj opet dolazi do nezadovoljstva građana, što je razumno. Ali što se tiče Grada i našeg proračuna, imamo dovoljno snage i rezerve da bilo kakve nenadane udare možemo izdržati četiri, pet mjeseci bez nekih većih lomova.
A kako diše koprivničko gospodarstvo? Znamo svi da nas drže velike kompanije, koje pune gradski proračun, ali što je s malima? Dojma smo da se naše dvije poduzetničke zone ne pune na željeni način. Dolazi nam sad Mima, ali to se zna već godinu dana…
U malom i srednjem poduzetništvu imamo pozitivan trend koji traje već nekoliko godina, ali moramo biti fer i priznati da zbog okrenutosti prema velikim gospodarskim sustavima, u Koprivnici nismo toliko okrenuti obrtništvu, kao što je to, primjerice, u Međimurju. Kod nas je svim mladim ljudima prvi ‘target’ Podravka, Carlberg, Hartmann, dok u nekim drugim sredinama prvo moraš razmišljati kako pokrenuti neki svoj biznis da imaš plaću. S druge strane, i u koroni i sad u inflaciji se pokazalo da su ti veliki gospodarski sustavi jedna velika prednost Koprivnice. Masa gradova koja je okrenuta isključivo prema uslužnim djelatnostima i malim obrtnicima je u koroni skroz stala, a naša proizvodnja je radila i to se osjetilo i u punjenu proračuna i u planiranju daljnjih iskoraka i projekata. No vratimo se našim zonama. S ugovorima smo gotovo popunjeni prostorno, nije tu samo Mima, tu je i Pobis, širio se Vemo trade, širila se i Ligo grupa, samo što mi domaće poduzetnike ne percipiramo kao neke, recimo, Talijane koji bi došli. No svakako je na gradskoj upravi i dalje odgovornost da razvija programe poticanja obrtništva i malog i srednjeg obrtništva.
Kad smo kod gospodarstva, Podravka je nezaobilazna tema. Izgleda kao da je u velikoj ekspanziji…
Usudio bih se reći da je. Ja se toga baš najbolje ne sjećam, no radilo se i gradilo nešto krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih i na Danici i u inozemstvu, onda smo imali prije sedam-osam godina veliku investiciju nove tvornice Belupa i od tada se u Koprivnici što se tiče Podravke nije događalo ništa spektakularno. Sada imamo rekonstrukciju sedmerokatnice, gradnju nove tvornice, najavu gradnje logističko-distributivnog centra, koliko znam imaju planove i s domom Slavena i ovo je, gledano financijski, unazad 10-ak godina možda i najveći iskorak u životu Podravke, a samim time i Koprivnice.
Ispada li na kraju da je dolazak Martine Dalić bio pun pogodak? Naime, otvorena su joj sva vrata, ima podršku vladajućih pa je već nekoliko puta dizala plaće, gradi tvornice i stvara se dojam da netko drugi, da je kojim slučajem izabran umjesto nje u veljači 2021. godine, sve to ne bi mogao raditi, odnosno ne bi imao toliko ovlasti.
Martina Dalić definitivno visoko kotira u stručnim krugovima i ima snažan politički ‘background’, koji joj sigurno neka vrata puno lakše otvara. E sad, neki je vole, neki je ne vole, ima i neke političke ožiljke, ali mogu reći da, zasad, definitivno u Koprivnici zaslužuje palac prema gore. Naravno, dug je mandat, puno vremena je pred njom, puno toga nosi i inflacija, sigurno da će svi očekivati daljnji rast plaća i čeka je izazovno vrijeme, ali s aspekta Grada, uvijek ćemo biti tu i pomoći ćemo koliko ćemo moći. Jer uvijek govorim da je Podravka Koprivnica, a Koprivnica Podravka i jedno bez drugog jednostavno ne bi uspjelo.
Imamo li možda u Koprivnici previše direktora, managera, šefova? Pitam zato što se u Koprivničkom godišnjaku pojavila brojka da mjesečna bruto plaća u Koprivnici iznosi 10.110 kuna, a jasno je da se puno ljudi s tom brojkom ne bi složilo. Rekli smo već da imamo velika gospodarstva i puno radnika po pogonima, proizvodnji, koji rade za ‘crkavice’…
Nije to problem samo Koprivnice, već cijele Hrvatske. S jedne strane, ne bi bilo fer reći da imamo previše direktora, jer i njihovo prisustvo govori da imamo jaku gospodarsku aktivnost. S druge strane, svi smo mi alergični na direktorske plaće, jer na kraju mjeseca dobivaju po 30, 40, 50 tisuća kuna, ali definitivno je to da je pred svima nama, i pred Podravkom i pred drugim gospodarskim subjektima, ali i pred politikom, pogotovo nacionalnom, velika odgovornost da se poreznim politikama i olakšicama snažnije okrenemo radništvu i da se stvori okvir da ta radnička plaća konačno dođe na tisuću eura. Zemlja smo koja snažno oporezuje rad, u tome najgore prolaze oni s najslabijim plaćama, a ne oporezujemo bogatstvo i kapital pa ispada da što ti je veća plaća to ti bolje prolaze porezne reforme. To nije normalna situacija, pogotovo ne u današnje vrijeme, jer moramo shvatiti da bez industrije i proizvodnje nema napretka.
Pričali smo prije godinu dana i tada ste rekli da ne očekujete pad broja stanovništva u Koprivnici. On se, ipak, dogodio i malo vas iznenadio. Kako sad, s odmakom od par mjeseci, komentirate sve to?
Tu brojku moramo kao takvu prihvatiti, iako moram naglasiti da su podaci drukčiji ako ih zatražiš od MUP-a, a njima bih uvijek prije vjerovao. No kako god bilo, činjenica je da je Koprivnica prošla bolje od ostatka Hrvatske, naš prosjek pada bolji je od nacionalnog i županijskog, ali moramo si priznati i to da je Hrvatska već 30, 40 godina u demografskoj rupi. Više ljudi umire nego se rađa, puno njih odlazi izvan granica i tu opet nacionalna politika mora naći rješenje. Gradovi to ne mogu sporadično raditi nekakvim mjerama.
Sukladno na sve to, a i plaće o kojima smo malo prije pričali, je li onda realno očekivati to da će u Koprivnicu početi doseljavati sve više Nepalaca i onih o kojima do prije godinu, dvije nismo ni razmišljali?
Ono što trenutno iščitavamo iz podataka koje dobivamo od naših gospodarstvenika, u Koprivnici se već osjeća manjak radne snage i nisam baš siguran da u nekom narednom periodu ne bismo mogli očekivati dolazak većeg broja ekonomskih migranata u Koprivnici, možemo reći da je to realno.
Prije nekoliko dana ovdje je bio premijer Plenković. Brza cesta bila je glavna tema i o tome je više-manje sve rečeno i napisano. Jeste li vi optimista nakon tih sastanaka? Je li rekao ili najavio nešto novo? Kako uopće izgledaju ti sastanci na kojima vi u pola sata obradite pet vrlo važnih tema za naš kraj?
Što se tiče brze ceste, to je mali koračić i nadamo se da nas više neće prevariti. Što se tiče vremena trajanja sastanaka, tih pola sata je optimalno, jer ako smo konstruktivni i ako želimo riješiti neki problem, u tih pola sata si normalni ljudi sve vele. Jesam li optimist? Neki turbo nisam, recimo da sam umjereni optimist ili realni pesimist. Mogu reći da je ovaj put dobra volje s njegove strane pokazana, uspjeli smo nametnuti raspravu o školama, vrtićima, Sveučilištu i problemima vezanima uz njega. Rekli smo mu da smo jedini grad koji ima javno Sveučilište, a kojemu država nije napravila dom i riješila problem menze, da smo među rijetkima koji svojim sredstvima grade škole, što je katastrofa za državu, ali i da smo jedini grad koji je od države otkupio vojarnu i da zato smatramo da Koprivnica puno više zaslužuje od nacionalnog proračuna. Saslušao nas je, nije se sa svime složio, ali djelovao je pozitivno, da tako kažemo.
Bio je i u kampusu. Volimo se hvaliti da smo studentski grad, no realnost je takva da nemamo menzu, nemamo studentski dom, nemamo dovoljno smještaja po gradu, a ni adekvatan prijevoz. Je li onda realno da se nazivamo studentskim gradom?
Zbog broja studenata definitivno da, ali one iskorake koji su još potrebni, teško možemo iznijeti sami. Puno toga Sveučilište je riješilo vlastitim sredstvima i to je lijepo vidjeti i znati, ali katastrofalno je ono kako se država odnosi prema svemu tome. Sveučilište Sjever je peto u Hrvatskoj po veličini i neprihvatljivo je da je po financiranju javnih sveučilišta zadnje, odnosno osmo. Dubrovnik dobiva 30.000 kuna po studentu, Zadar 25.000, Zagreb, Rijeka, Split i Osijek po 20-ak tisuća, Pula, Slavonski Brod između 12 i 15 tisuća, a Koprivnica i Sveučilište Sjever 6500 kuna. To je apsolutno nepošteno, neprimjereno i nema veze s vezom, što smo Plenkoviću jasno i naglasili. Obećao je pomoći.
Kad već ne stiže državni, stiže europski novac. Gradit će se vrtići i riješiti problemi s upisom djece, koji su se pojavili u zadnjih godinu-dvije.
To je sjajna vijest, grad smo koji je ponajviše povukao što se tiče vrtića i mislim da će vrtići na Bajeru i Herešinu značajno podići standard za naše mališane, pokazat će koliko smo okrenuti našoj mladosti i riješit će nas onih pitanja ima li dovoljno mjesta. Ta priča će na dulji period nestati.
Vrtići su u svakom slučaju lijepa vijest, no, s druge strane, ima i onih koji su izrazili nezadovoljstvo, a to su odgojiteljice. Kažu da djecu ne odgajaju novi zidovi ni nove igračke, već one koje nisu dovoljno plaćene, odnosno nisu plaćene u skladu sa zakonom. Ima li tu istine?
Razumijem njihovo nezadovoljstvo, jer na nivou cijele Hrvatske ne dobivaju status koji zaslužuju. Što se tiče Koprivnice, nije tajna da se plaće u vrtiću 15 godina nisu dizale, ali u mandatu ove uprave plaće su dizane 2019., 2021. dizana su materijalna prava i 2022. dizali smo opet plaće za šest posto. Mi bismo dizali još, ali za neke stvari se treba pitati šefa gradskih financija (Punčikar op.a.) i gradski proračun. Isto tako treba se pitati i državu, jer što se tiče prava i zakona, to je zakuhalo Ministarstvo znanosti sa svojim tumačenjima kolike bi trebale biti njihove plaće, a zanimljivo je da upravo to ministarstvo za vrtiće na daje ništa i to je apsurdno. Nije mi onda jasno kako oni uopće mogu docirati koliku bi plaću netko trebao imati, pa makar grad nakon toga propao. Dakle, to je nacionalno pitanje i inzistirat ćemo na tome da se što prije riješi, jer netko tko ne pomaže ni jedan posto, ne može dirigirati pravila.
Ti novi vrtići donijet će nam 320 novih mjesta. Što to znači za privatne obrte i dadilje koje su sada spašavale situaciju? Hoće li one morati zatvarati obrte?
To je preuranjeno pričati. Kad sve prođe, napravit ćemo inventuru, ali Grad će i dalje podržavati dadilje kao i dosad, jer smo mi prvi grad u Hrvatskoj po poticajima prema dadiljama. Osim toga, dadilje imaju malo drugačiji koncept rada i nekim roditeljima je puno jednostavnije uskladiti svoje poslovne aktivnosti s njima, nego vrtićima. Tu zasad nema neke drame, ali treba znati da kada dobivaš europske novce onda dobivaš i neke uvjete, standarde, postotke, koje će država trebati ispuniti da opravda ta sredstva. Hoće li tu biti kakvih promjena u samom modelu mi u ovom trenutku ne znamo, vidjet će se kroz pet-šest godina.
Sljedeća tema su vanjski bazeni. Vidimo da od njih niste odustali, rade se projekti?
Da i tu priču demistificiramo. Kad pogledamo da želimo graditi vrtiće i škole, da se provodi aglomeracija, da su nam u najavi i druge neke investicije, jasno je da nam vanjski bazeni nisu u prvom planu, ali otvara nam se prostor da se potencijalno povuku solidna europska sredstva i da cijeli bazen dobije novu vizuru, a grad atrakciju. Kad se sve to zna bilo bi šteta ne probati aplicirati na ta sredstva i ista povući, a sad, hoćemo li mi to dobiti, jer će sigurno biti pritiska s Dalmacije i s Istre, nisam siguran i ne bi licitirao, ali napravit će se projekt pa ako i ne bude sad tih sredstva, možda se nešto otvori kroz pet, šest godina.
Otvorila se škola na Podolicama i to je definitivno obilježilo godinu. To je gradska priča broj jedan, je li tako?
To je višedesetljetni projekt na koji smo jako ponosni, ali mislim da smo po tom pitanju sve rekli. Nakon 70 godina osnovana je nova škola na području grada, nakon 40 godina građena i to dovoljno govori o veličini tog projekta.
Priča broj dva je centar grada i radovi koji još uvijek traju. Kad ćemo dobiti nove trgove? Sve to nekako predugo traje…
Rok je 10. prosinca i do nas još uvijek nije došla nikakva molba o produženju radova. Već smo rekli da ima jako puno radova u podzemlju i to je bio ogroman zahvat. Pojavljuju se i određeni problemčići koji se rješavaju na dnevnoj bazi, tu je i katastrofalna situacija na tržištu roba i navlači se doslovno za svaku kocku, bilo je i problema s nabavkom materijala, s radnom snagom i kada sve to stavimo na skup, mogu reći da postoji blago zadovoljstvo što ta priča ide svojem kraju. Tražimo samo još malo strpljenja, jer o trgu se isto pričalo 30 godina i mjesec-dva strpljenja neće nas ubiti niti spasiti.
Dobili smo jednosmjensku nastavu u dvije škole, ali još uvijek se čak na dnevni boravak. Pitaju roditelji kad će?
Na proračunu u prosincu bude isprezentiran cijeli taj projekt i poslije nove godine će Đuro Ester i Podolice biti spremni za dnevni boravak, A.N. Gostovinski od jeseni i za jednosmjensku nastavu i za dnevni boravak, a Braće Radić ćemo prijaviti na NPO kad se otvori.
Što je s ITU mehanizmom? O tome se puno pričalo, ali sad je sve to nekako palo u drugi plan. Ili se varamo?
Evo, imate ekskluzivu, ovih dana je objavljena financijska alokacija i koprivnički ITU dobiva 18 milijuna eura. Od toga 70 otpada na Grad Koprivnicu i 30 posto na okolne općine, što znači da će Koprivnica dobiti oko 100-tinjak milijuna kuna, odnosno nešto više od 12 milijuna eura. Završili smo strateško planiranje, šaljemo to sve u ministarstvo i to je to. Što ulazi teško je reći, jer još uvijek nismo dobili raspis u što da krenemo, ali kod nas se ništa nije promijenilo. Želimo dobiti blok tržnice, knjižnice, stanova za mlade, razmišljalo se i o podzemnoj garaži, visoko na listi prioriteta nam je i rješavanje prelaska magistrale, ali to je, kako sam rekao, zasad još uvijek na našim papirima, jer nam kriterij još nisu poslali. Ali budimo realni, s 12,5 milijuna eura nas sigurno čekaju dobri i lijepi projekti.
Moramo se dotaknuti i prireza. Nadamo se da vam nije u planu, ali nas zanima kada bi vam bio, odnosno kada biste počeli o njemu eventualno razmišljati?
Na današnji dan svakako ne razmišljamo o njemu i to moramo jasno i glasno reći. Realno, kada bi nam struja i plin skočili za tri, pet, sedam puta i kada bi to trajalo godinu, dvije ili zauvijek, onda bismo o njemu vjerojatno morali razmišljati.
Za kraj, tradicija nalaže da pošaljete neku rođendansku poruku građanima…
Neće to biti poruka, već zahvala svima na podršci i povjerenju, puno nam to znači. Kao što smo dosad zajedno radili nastavimo i dalje, uz jedan mali apel, a koji je vezan na radove s drugim kolosijekom, aglomeracijom, trgom. Malo manje nervoze i u prometu i u očekivanju kraja radova i sve će biti u najboljem redu.
Zekić i Babić rade odličan posao i pokazuju poštovanje prema Koprivnici
Prije godinu dana situacija nije bila bajna ni u rukometnom ni u nogometnom klubu. Danas je drugačije, Slaven je u gornjem dijelu ljestvice, gdje nije bio cijelo desetljeće, a Podravka je nova, puna elana i želje za dokazivanjem, no europski izazovi tek su pred njom. Kako vi na sve to gledate?
I kod nogometa i kod rukometa, barem se meni tako čini, počela se vraćati dosta jaka lokalna komponenta i pripadnost lokalnoj zajednici i opet možemo reći da u oba kluba imamo dosta domaćih igrača, odnosno igračica, što je lijepa stvar za publiku i identificiranje s tim klubovima. Realnost je takva da od Podravke očekujemo oba domaća trofeja, a od Slavena da bude stabilan prvoligaš, jer financijske gabarite da se borimo za osvajanje Lige prvakinja ili prva mjesta u HNL-u nemamo. Isto tako moramo pohvaliti trenere Zekića i Babića, koji se pokazuju kao jake persone koje rade jako dobar posao, a i obojica pokazuju poštovanje i simpatiju prema Koprivnici, što puno puta od trenera nismo imali.
Spominje se i novi stadion, imate li saznanja?
Javio se klub, već smo neke sastanke odradili, ali još uvijek nema dovoljno podataka od HNS-a, UEFA-e i Vlade. Ako dođe do bilo kakve mogućnosti mi ćemo napraviti sve što se može da budemo spremni. I to je to što zasad mogu reći na tu temu.
