Svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježava se svake godine 2. travnja prema odluci Ujedinjenih naroda. Riječ je o razvojnom poremećaju, čije su karakteristike zaostajanje u razvoju socijalnih i jezičnih vještina, kao i različiti oblici ponašanja. Najčešći simptomi prepoznaju se između druge i treće godine djetetova života.
Svoju priču o autizmu ispričala nam je obitelj Strmecki iz Koprivničkih Bregi. Roditelji Tea i Mateo prije sedam godina postali su roditelji dječaka Jana, a potom i djevojčice Doris. Iako se Jan najnormalnije razvijao i gugutao, kada je navršio otprilike godinu i pol, počeli su sumnjati da nešto nije u redu.
– Povlačio se, nije se htio družiti i stalno je bio sam. Nije se uopće odazivao na ime, a stereotipna igra bila je najveći pokazatelj. Na primjer, uzeo bi kotačić od auta i mogao bi ga vrtjeti po dva sata i baš je bio zadubljen u to. U slučaju da smo mu prekinuli tu igru onda bi nastao problem – pojašnjava Tea.
Bila je to prekretnica kada su odlučili potražiti privatnu pomoć. Prvo su stručnu pomoć potražili u Čakovcu, a potom i u Nedelišću.
– Otišli smo u Udrugu MURID i tamo je s Janom radio edukacijski rehabilitator i logoped. Potom smo uz MURID odlazili i u Nedelišće. Tamo smo redovito išli logopedu i psihologu – govori.
Pedijatru je govorila što se događa s Janom, ali su je prvo savjetovali da pričeka jer dječaci uobičajeno kasnije progovore nego djevojčice. Kako je rodila sa samo 20 godina, slušala je kako su je savjetovali.
– Čekali smo do njegove druge godine i onda sam rekla da je dosta i da želim uputnicu za logopeda i psihologa. Pedijatar mi je dao uputnice i tako je to počelo. Moram reći da je sada puno bolje i vidi se veliki napredak – ističe.
Jan danas ne govori i još uvijek nema potvrđenu dijagnozu. Još uvijek obavljaju pretrage kako bi bili 100 posto sigurni što točno nije u redu, međutim sumnja se na autizam i na tom principu obavlja svoju rehabilitaciju.
Fascinira ga svjetlo, životinje, dinosauri i sve što se vrti, a to smo se i sami uvjerili kada smo vidjeli njegovu sobu. Ističu mladi roditelji da nije lako, ali su presretni kada uvide neki napredak.
– Lagala bih kad bih rekla da nije teško. Ima i danas situacija koje su teške, ali kada vidimo uspjeh onda to zanemarimo i naučeni smo s tim živjeti. Sad si ne mogu zamisliti da je Jan zdravo dijete kao Doris i da nema poteškoća – poručuje.
Dodaje da su se privikli s tim živjeti te da je to njima sasvim normalno, a za drugačije ne znaju.
– Na taj smo se način života prilagodili. Recimo, znamo da ne možemo na koncert, jer Janu smeta glasna glazba. Ako idemo na rođendane znamo da se prvo moramo malo povući zbog glazbe, puno balona i stvari koje mu smetaju pa se onda Jan postepeno privikava. Kada je ranije netko nepoznat došao kod nas, on bi se povukao u sobu i zatvorio vrata i nitko ne bi smio do njega, a sada čak zna dati sličicu i recimo zatražiti sok – pojašnjava.
Inače, Jan ne govori, a u MURID-u su dobili knjigu sa sličicama pa Jan uzme sličicu koja govori o tome što želi i da je roditeljima ili sestri kako bi mu oni dali, primjerice sok. Ako mu knjiga nije dostupna, onda ih odvuče do onog što želi. Jako je pametan samo neke stvari ne zna izraziti, poput osjećaja.
– Zna pokazati kad nekog voli pa ga onda grli, ljubi i mazi. Kad ga nešto smeta onda ne zna kako bi to iskazao pa se okrene na drugu stranu i cvili – govori Tea.
Ipak, to je ovoj obitelji normalno i da je drugačije, govore, ne bi znali. Jesenas je Jan započeo svoje obrazovanje u Podravskom Suncu, gdje ima svoju asistenticu Andreju koja mu je od velike pomoći.
– Super se snašao i prihvatio je drugu djecu kao i ona njega. S asistenticom Andrejom ima super komunikaciju i s njom, također, koristi knjigu za komunikaciju – pojašnjava.
Za drugo dijete u obitelji, četverogodišnju Doris, roditelji Tea i Mateo kažu da je Janova mala učiteljica koja pomaže u njegovom svakodnevnom napretku.
– Kada kupimo novu slagalicu Doris ju odmah zna složiti pa onda zove Jana da dođe i onda njemu pokazuje. Nikad nije pitala zašto brat ne priča. Već sada zna da braco ima autizam – govori Tea i dodaje da joj je Doris od velike pomoći.
– Kad nešto radim, a Jan nešto želi onda ona preuzme sličicu i doziva me kako bih mu dala ono što mu treba. Inače, super se slažu i jako su vezani jedan za drugo. Naravno da se i posvađaju, ali više ima onog da ona njega uči i Jan dosta uz nju napreduje – govori.
Govoreći o negativnim iskustvima kažu da se nikada nisu susreli i da ne znaju kako bi u tom trenutku reagirali ni u kojoj mjeri bi ih to povrijedilo. Još kada su živjeli u Starigradu, Jan je odlazio u vrtić gdje je boravio sa zdravom djecom i nikada nije bilo nikakvih problema. Cijela obitelj im je velika podrška, a za Jana ističu da je mezimac.
– Zna biti u gradu pogleda kad mu objašnjavam, a on pokazuje prstima. Onda znam zapaziti onaj pogleda kao zašto nije odgovorio, jer oni izgledaju kao zdrava djeca. Ili dok iz protesta nešto ne želi napraviti u dućanu onda znaju ljudi čudno gledati, ali nitko nikad nije nešto dobacio – ističe.
I ostala djeca u obitelji naučena su kako s Janom komunicirati jer su tako i odgajana. Otkad su se doselili u Koprivničke Brege susjedi su upoznati s Janom i brinu hoće li ga nešto zasmetati.
Iako je početni savjet uvijek čekati, mama Tea poručuje svim roditeljima da slušaju svoj instinkt i ako vide da nešto nije u redu, neka zatraže stručnu pomoć.
– Reagirajte i tražite stručnjake. Tražili smo pomoć stručnjaka od Zagreba, Čakovca i Nedelišća. Gdje god smo mogli tražili smo nove informacije kako bi saznali što je više moguće o autizmu – poručuje Tea.
Isto tako poručuje da treba što prije početi se rehabilitacijom i prihvatiti cjelokupnu situaciju.
– Znam puno roditelja koji to teško prihvaćaju i pitaju se zašto meni. Nikad se nisam to pitala zato što je tako moralo biti – zaključuje.
