Krv, znoj i suze, obećao je Winston Churchil svim Britancima kada je 1940. godine preuzeo vlast u Velikoj Britaniji. Upravo te tri stvari jedne su od glavnih fizičkih osobina svakog čovjeka, bez obzira na boju kože, vjeru i naciju. Kroz sve nas teče krv, svi se znojimo kada nam je vruće, plačemo u nekim situacijama. Tako je i osobama s invaliditetom. Iako neke od njih imaju fizičkih ili psihičkih nedostataka, u biti se ni po čemu ne razlikuju od bilo koje druge “normalne” osobe.
Jurica Karan iz Đurđevca na prvu se čini kao bilo koja druga osoba. Bivši je novinar i trenutno voditelj Centra za osobe s invaliditetom Đurđevca, roditelj, uspješan sportaš, reprezentativac. No Jurica je rođen s oštećenjem unutarnjeg uha, oba, i od svoje pete godine nosi slušna pomagala.
Za sebe kaže da je blažen što ne čuje milozvučne uzvike s tribine kad trči za loptom, ponekad i što ne čuje upute trenera, a zasigurno što ne čuje ‘trash talk’ protivničkih igrača. Mnogi njegovi nogometni protivnici mislili su da je toliko čvrst kad mu upute sočnu uvredu, a on ju zapravo nije ni čuo, i baš ga je bilo briga za to. Tek nakon nekoliko utakmica, odnosno druženja poslije njih, shvate da on ne čuje najbolje, da je nagluh na oba uha.
Četvrt stoljeća igranja nogometa
Jurica je rodom iz Ferdinandovca, gdje je i počeo trenirati nogomet u svojoj sedmoj godini.
– Od tad nisam stao, tako da ove godine je četvrt stoljeća kako trčim za loptom. U Ferdinandovcu nije bilo drugih sportova koje bih mogao trenirati. Uz to, moj tata voli nogomet, nogometni je trener s UEFA-inom A licencom, tako da smo podijelili tu ljubav prema nogometu. Upravo mi je tata bio prvi trener i puno me vodio kroz život, posebno u nogometom segmentu – kazao je.
U četvrt stoljeća igranja nogometa, Jurica je igrao za brojne klubove.
– Započeo sam u Ferdinandovcu. U pionirskim danima igrao sam u Molvama, nakon toga sam otišao kratko u Koprivnicu, nakon čega se vraćam u Ferdinandovac. Tamo sam bio do 19. godine. Potom sam kratko igrao za Kalinovac, da bi se nakon toga vratio u Ferdinandovac. Zatim sam redom igrao u Virju, Ferdinandovcu, Đurđevcu, a trenutno igram u Mladosti iz Molva. U svakom mi je klubu bilo lijepo i u svakom su me dobro prihvatili – ističe.
Dodao je kako druge sportove nije ni pokušao trenirati.
– Na satovima tjelesnog igrao sam, kao i svi, druge sportove i shvatio sam da je nogomet moja jedina ljubav. Poseban sam antitalent za košarku. Tako da samo nogomet i nogomet – govori.
Utvrđeno mu je 90 posto tjelesnog oštećenja
Jurica ističe kako je rođen s oštećenjem sluha te kako mu je utvrđeno 90 posto tjelesnog oštećenja.
– Nosim aparatić za sluh. Kad sam bio mali, nosio sam aparatić za sluh na treninzima i utakmicama kako bih čuo upute trenera i druge suigrače. Tada su se aparatići često kvarili jer sam se znojio i znoj je znao oštetiti aparat. No to je bila stara tehnologija. Došao sam do toga da uopće ne nosim aparatić kad igram i treniram nogomet. Mogu reći da mi je to zapravo i blagoslov, jer nogometni navijači znaju svašta komentirati. Kažem svima da sam blažen što ne čujem, jer zna se dogoditi loša tekma pa te navijači “počaste”, a ja imam tu sreću pa ne čujem što mi viču. S druge strane mi to što ne čujem otežava dok mi suigrači viču neke stvari. Zato moram puno više vrtjeti glavom, gledati i sam zaključivati jer nemam komunikaciju sa suigračima – pojašnjava.
Govori da, s obzirom na to da od rođenja ne čuje, mu je to normalno.
– Tijekom utakmice možda ne čujem upute trenera, ali svi moji treneri su to znali pa su pazili na to kako mi daju upute. Koristili smo i ruke i noge i sve moguće gestikulacije za komunikaciju. Sučeve zvižduke čujem. Nekad mi čak pomogne što ne čujem prljave razgovore koji su normalni između protivničkih igrača, iako i u tome znam sudjelovati. Kada pogledam s odmakom na ove stvari, smatram da mi je ovo samo plus. Posebno s obzirom na to da kad sam bio mlađi, bio sam žustriji, prgaviji. No to je bilo nekad, kao i svi, odrastao sam i promijenio sam se te sam sad puno mirniji i puno svjesniji svojih postupaka – zbori.
Jurica kao najveće uspjehe u nogometu ističe prošlogodišnje osvajanje trofeja s Graničarom iz Đurđevca, s kojim je bio prvak Prve županijske nogometne lige.
– Kada sam igrao u Ferdinandovcu igrali smo prvo kolo Kupa i to protiv zagrebačkog Dinama. Bio sam kapetan momčadi i to smatram velikim postignućem. Jedan neopisiv osjećaj koji ću pamtiti cijeli život. Čak smo im zabili i gol, što nam je bilo jednako pobjedi. Tada smo imali jako dobru ekipu i danas, četiri godine kasnije, i dalje se družimo unatoč tome što danas više ne igramo skupa. Čak su se rodila i neka kumstva, prijateljstva, uspomene za cijeli život – govori.
Nogometni je reprezentativac
Osim regularnog nogometa, Jurica igra i mali nogomet, odnosno futsal. U malom se nogometu može pohvaliti da je član Hrvatske reprezentaciji gluhih.
– Tek sam prije dvije i pol godine postao član. Žao mi je što prije nisam znao za ekipu, nisam znao da postoji malonogometna reprezentacija za osobe s oštećenjem sluha. S reprezentacijom u ove dvije i pol godine sudjelovao sam na Europskom prvenstvu u Italiji, tamo smo bili 12. Posljednjih godinu dana Hrvatski sportski savez gluhih, na čelu s Oliverom Lusićem, daje maksimalnu potporu futsal reperzentaciji. Pružaju nam fantastične uvjete. Imamo profesionalnog trenera malog nogometa, Antu Kraljevića. Na nama je da damo sve od sebe. U tijeku su pripreme za sljedeću godinu kada odlazimo na Svjetsko prvenstvo. Dat ćemo sve od sebe da tamo ostvarimo neki rezultat i ako ćemo imati sreće da osvojimo neku od medalja. No to je moguće samo našim trudom – govori.
Jurica se može pohvaliti i titulom Najboljeg sportaša s invaliditetom Grada Đurđevca u 2023. godini.
– Čast mi je i iznimno mi je drago što sam dobio ovo priznanje. Nisam rođeni Đurđevčanin pa mi je ovo priznanje tim draže te mi je čast što su me prepoznali kao nekog svog. Prošle sam godine osvojio talijansko prvenstvo u malom nogometu za osobe s oštećenjem sluha. Osvojo sam i Kup Italije te drugo mjesto u Superkupu, sve to noseći dres Catanie, kluba iz Sicilije. S njima me spojio moj prijatelj iz reprezentacije. Našli smo zajednički jezik, dogovorili se i oni su zadovoljni sa mnom. Došao sam tamo i pokazao sam se jako dobrim. Jako mi je lijepo igrati tamo, otputovati u Italiju, vidjeti malo svijeta i igrati nogomet te nešto osvojiti – pojasnio je.
Osjećaj je nestvaran
Na pitanje kako je nositi dres reprezentacije, Jurica jednom riječju objašnjava “nestvarno”.
– Sama činjenica da predstavljaš svoju zemlju u bilo čemu prekrasan je osjećaj. Nemamo neke reprezentativne uspjehe, ali se trudimo da se to promijeni. Sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo, nakon toga slijedi Europsko prvenstvo kojem je Hrvatska domaćin i igra se u Poreču. Tako da nam je cilj osvojiti medalju na nekom od nadolazećih natjecanja – govori.
Što se tiče razlike između jednog i drugog nogometa, Jurica ističe kako je to prvenstveno u broju igrača i veličini terena.
– Kad bismo gledali uvjete na terenu, teško je viknuti drugom suigraču nešto kad igram mali nogomet s drugim osobama oštećena sluha. Tako da imamo dogovor da svatko ima svojeg igrača. To je možda i najveća razlika između ove dvije verzije nogometa – pojašnjava.
Ljudi često ni ne primijete da nosim aparatić
Iako ima oštećenje sluha, govori kako se nikad nije našao u neugodnim situacijama zbog toga.
– Ako je i bilo kakvih zadirkivanja, to su bila ona dječačka u osnovnoj školi kada se ne može još osobu shvatiti ozbiljno. Invaliditet je danas postao normalna stvar, a i uvjeti su danas takvi postali da svi ljudi koji imaju neki oblik invaliditeta bez problema mogu sudjelovati u svakodnevnom životu. Ljudi često kod mene ni ne primijete da nosim aparatić ako to ne naglasim. Ne sramim se toga što lošije čujem – govori.
Što se tiče njegovog posla, Jurica objašnjava kako svaki dan je drugačiji.
– Kad je Centar počeo raditi, morali smo najprije pronaći zaposlenike, obaviti razgovore, sastaviti ugovore, osigurati osnovne uvjete za rad, osigurati osnovne uvjete za život korisnicima koji su došli u naše organizirano stanovanje. Trebalo se pobrinuti za to sve i još puno drugih sitnica. No nisu to samo intelektualni poslovi već sam tu i ako treba nešto popraviti, šarafiti. Radim sve što je potrebno i baš mi je lijepo. Nikad nisam mogao zamisliti da bi mogao nešto ovako raditi, ali jako sam sretan što sam dobio priliku raditi ovaj posao – kazao je.
Invaliditet olakšava rad
Jurica ističe kako mu invaliditet olakšava rad.
– Mi nismo starački dom, kao što neki misle, i primamo samo osobe s invaliditetom. BUdući da sam ja jedna od njih, lakše mi je procijeniti njihove potrebe, strahove, probleme i ostale stvari s kojima se susreću svaki dan. Drago mi je da i oni to prepoznaju. Sa svim stanarima imamo dobar odnos i to mi je jako drago. Važno je naglasiti kako oni kod nas žive, naša medicinska sestra Ivona i voditeljica organiziranog stanovanja Kristina iznimno vode brigu o našim korisnicima i jako sam ponosan na njih. Svim našim stanarima kroz mjesec-dva se poboljšalo stanje – ponosno ističe.
Dodaje kako je to zbog pravilne i redovite prehrane, vježbi i terapija.
– Imamo pregršt radionica, izrađujemo krasne stvari. Svaki dan zajedno napredujemo, jedni od drugih učimo i ne sumnjam da je ova usluga u kratkom vremenu postala jedna od najboljih na području cijele države. U tome svemu nam je Grad Đurđevac velika potpora. Imamo brojne upite za smještaj, no nažalost, ne možemo sve primiti, već samo osobe s invaliditetom. Uvjeren sam da imamo na raspolaganju 500 mjesta, da bi svih tih 500 mjesta bilo popunjeno – pojasnio je.
Na kraju Jurica se pohvalio kako je ponosan otac blizanaca Andre i Isle te kćerke Etne.
– Prvi mi je plan da se pobrinem za njih da izrastu u zdrave normalne i dobre osobe koje će se znati pristojno ponašati i biti senzibilne prema drugima. Što se tiče nogometnih želja, htio bih osovojiti neku medalju s reprezentacijom Hrvatske u malom nogometu. Sve ostalo kako bude, bude. Sve radim najbolje što znam u svemu što radim i smatram da se to i vidi – zaključio je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
