Dva su događaja obilježila 2016. godinu u Križevcima – puštanje u promet brze ceste i otvaranje Razvojnog centra i tehnološkog parka.
Oba višemilijunska projekta trebala bi biti direktan poticaj željenom ekonomskom procvatu grada koji traži svoj novi identitet u spoju budućnosti i tradicije. Križevci prate strategiju razvoja u kojoj su odlučili ići putem turizma te malog i srednjeg poduzetništva.
Sagrađene su vinske ceste, biciklističke staze, nova gradska knjižnica i Turističko-informativni centar, na prostoru bivše vojarne niknuo je Razvojni centar i tehnološki park, a na rubnim dijelovima grada poduzetničke zone poput Gornjeg Čreta.
Nakon 25 godina i pet različitih gradonačelnika, Branko Hrg koji gradom upravlja posljednjih 17 godina, lagodno može sve navedene projekte pripisati sebi i svojim suradnicima. Svi gore nabrojani projekti zaista su rezultat rada aktualne križevačke vlasti, kao što se tim istim ljudima može pripisati i sve ono nije napravljeno, ali to je posao za oporbu.
Možemo li reći da su Križevci konačno riješili infrastrukturu i te famozne preduvjete koji su nužni da se gospodarstvo zakotrlja u pozitivnom smjeru?
Ako je infrastruktura osigurana, sljedeće pitanje je – što dalje? Silna su očekivanja građana, posebice onih nezaposlenih ili s minimalnim plaćama, ali silna su bila i obećanja pa se svi nadaju brzim i vidljivim promjenama u svom novčaniku. Nove i moderne firme koje stvaraju radna mjesta, inovativne ideje koje se realiziraju u nove projekte, rast turizma i noćenja? Sjajno zvuči taj poletni scenarij i svi bi ga voljeli osjetiti na svojoj koži, ali podsjećaju me takva obećanja na novogodišnje odluke – često ili gotovo nikad se ne uspiju realizirati.
Kad motivaciju tražite u kalendaru, ako čekate rođendan, novu godinu ili neki bitan datum da krenete nešto mijenjati, morate znati da ste na krivom putu. S obzirom da je najteže promjenu započeti na sebi, mi ljudi smo pravi mali majstori iluzije pa smišljamo površne izlike da si olakšamo taj korak koji u većini slučajeva nikad niti ne napravimo. Obećanja se također tempiraju kalendarski (najčešće: predizborna), moćno su oružje u rukama političara, potpuno su besplatna, ima ih u neograničenim količinama te potiču maštu i dobro raspoloženje. Pa tko ih ne bi koristio? Ispuniti obećanje je ionako manje bitno, ako smo u stanju zavaljati sebe…
Premijer Andrej Plenković bio je prije desetak dana u Križevcima pa je spomenuo kako grad treba novu sportsku dvoranu. Šteta, obećanje o izgradnji nije palo da se barem nekoliko dana veselimo, ali posjeta premijera je zato duboko uvrijedila koprivničkog obnašatelja dužnosti gradonačelnika Mišela Jakšića koji je Plenkoviću zamjerio što je posjetio gradonačelnika Branka Hrga i župana Darka Korena u njihovom gradu.
Natipkao je Jakšić otvoreno pismo u kojem premijera optužuje za politikanstvo i strančarenje usput nabrojavši par lijepih stvari kojima se Koprivnica može podičiti – a kao prilog tezi da je premijer namjerno zaobišao županijsko središte kako bi udahnuo novi život križevačkim političarima.
Naravno da ima ponešto istine u Jakšićevom pismu i Plenkovićem rasporedu, ali reakcija koprivničkog čelnika je bila bespotrebna i pomalo pretjerana, a možda je nekim čitateljima odvukla misli i prema antagonizmu dva susjedna grada. Kužim, htio je politički poentirati i pokazati se kao istinski borac za interese Koprivnice koju su iz vladinog protokola efektno zaobišli.
Ako je želio iskazati iskrenu ljubav prema gradu kojeg vodi, Mišel Jakšić je mogao dati otvorene ruke i uredničku slobodu sada već bivšem glavnom uredniku jednog koprivničkog tiskanog medija koji je morao otkazati svoj radni odnos zbog pritisaka. Da ne ulazim u detalje, narodna poslovica kaže: kad siromaštvo uđe kroz vrata, ljubav izađe kroz prozor.
Želim vam sretnu Novu godinu i neka vam se u 2017. ostvare sve novogodišnje odluke i obećanja koja će stići na vaš kućni prag.