Mali ulog, minimalni trošak rada uz siguran povrat investicije i dodatan profit koji nema granica ako dobro ljubite.
Prije desetak dana jedan moj prijatelj zaputio se prema Irskoj u potragu za poslom s namjerom da stvori uvjete za normalan život prije nego život stvori nenormalne uvjete po njega. Prije par mjeseci još jedan moj prijatelj krenuo je za Njemačku i rekao da se više ne vraća u ovu vukojebinu u kojoj mora paziti što i pred kime priča. Svatko od nas ima bar desetke sličnih primjera, blogovi i portali puni su autentičnih priča Hrvata koji lutaju ulicama Europe i ostavljaju životopise od tvrtke do tvrtke. U pitanje je došlo sada već i golo preživljavanje, poslovi se više ne biraju, čišćenje WCa, pranje suđa, rezanje voćki, vjerojatno i branje pamuka, sve je prihvatljivo i izgleda romantično naspram hrvatskog minimalca od 2500 kuna.
Odlasci prema Jadranu na sezonske poslove postali su svakodnevna pojava pa ih više i ne zamjećujemo, poput odlazaka na kavu. Postoje i mini odlasci kad se iz male sredine poput Križevaca otisnete na fakultet ili posao u Zagreb. Velik broj njih ostane živjeti u metropoli.
Odlasci bližnjih, rodbine i prijatelja, emotivni su trenuci koji iziskuju puno hrabrosti, snage i volje, planiranja i odricanja. Nije jednostavno seliti iz stana ili kuće u neki drugi kvart, a kako im tek pada onaj pravi „odlazak“ koji za sobom povlači cijeli niz pitanja koja se tiču preživljavanja, adaptiranja na novu sredinu, traženja posla i komuniciranja sa strancima koje nije briga ili nemaju vremena za još jednog doseljenika. Ljudi ne vole velike promjene i ta četiri kućna zida zadnji su teritorij obrane gdje se osjećaju sigurno. Napuštanjem te crte krećete u neistražena područja. Nažalost, ali ispada kako nam je država neprijatelj ako moramo bježati od nje, a ona svoje prijatelje pomno bira.
Bijela kuga proširila se Hrvatskom i izaziva neviđene posljedice koje će se osjećati generacijama, svaki dan slušate i čitate o tome. Kada je svijet zadesila pandemija prave kuge, strah se toliko proširio među ljudima da su živjeli za svaku novu minutu.
I danas živimo za trenutak. U jednom trenutku si u Križevcima, ispijaš kavu u centru, šećeš pokraj gradskog bazena, trčiš na stadionu, a za par sati slijećeš u Dublin ili Frankfurt okružen nepoznatim facama i bojiš se za život kraj silnih terorističkih prijetnji. Život ti leti ispred očiju, gnjev i ljutnja miješaju s agonijom, a sve završava onom starom – je*em ti ma*er, gdje sam to ja, jel to meni treba i slično. Nagon za preživljavanjem ipak prevlada nad strahom pa su mnogi usprkos svemu – uspjeli. Možda nisu uspjeli kao starije generacije koji su od gastabajterskog rada na zidariji mogli zaraditi na tisuće maraka i graditi kuće, kupovati aute. Ali uspjeli su ako su pronašli posao, stan i pristojno su plaćeni za ono što rade.
Zato se danas više ne možemo skupiti niti za hakl tri na tri. Ekipa u najzrelijim godinama ne želi gubiti vrijeme, svijet je postao otvoreno mjesto povezano tehnologijom, internet nosimo na dlanu i gledamo u bolje društvo kroz ekran pametnog telefona. Zasloni su sve veći, a druge države izgledaju sve ljepše. Svaki dan čitamo o uspjesima i boljim mogućnostima, gledamo Britance, Nijemce pa i Poljake, Čehe kako dolaze na našu obalu i troše gomile novca na čistu zabavu dok mi razmišljamo o osnovama.
Ima i ona druga strana u kojoj je dovoljan jedan potpis da ti promijeni život, osigura egzistenciju, stvori mjesto u društvu karijerista. Jedan potpis. I beskonačno dugo ljubljenje nečije guzice dok se vlastito mišljenje koprca u blatu. Čekaš da se tamo utopi da ga više ne vidiš, kako ne bi došao u napast da ga slučajno iskoristiš i zajebeš svoje kimanje glavom. Na kraju matrica odradi svoj posao i postaneš jedan od njih. Ako se i dogodi neka promjena, samo moraš doći potpisati se na novi papir. Koga briga što ljudi pričaju da mijenjaš strane kao čarape. Mali ulog, minimalni trošak rada uz siguran povrat investicije i dodatan profit koji nema granica ako dobro ljubite.
U rukama ljudi koji nisu dorasli pozicijama, ali su izvrsni u ljubljenju guzica, često se nađe moć odlučivanja o sudbinama drugih i tu su rezultati vidljivi. Dok svi napreduju, mi stojimo. Padamo. Pa stojimo. I onda se malo dignemo kad potrošimo tuđu lovu i čekamo 1% rasta da nam promijeni život. Ima i onih koji žele preko trnja do zvijezda, a ima i onih misle da su rođene zvijezde. Rezultati govore sve.
Mladi, stari, roditelji s djecom, svi odlaze, suze i jecaji sve su češći prizor na autobusnim kolodvorima. Prijateljstva i ljubavne veze pokušavaju se spasiti pomoću Skypea. Jednom godišnje iskaže se neposluh pa narod izađe na ulice. I tako u krug prividno održavamo stanje prihvatljivim.
Da ne završim skroz pesimistično, evo nekih ljepših, lokalnih brojki. Krajem lipnja 2016. godine u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Križevci evidentirano je 853 nezaposlenih na području grada Križevaca (u brojku su uključeni i općine Kalnik, Sv. Ivan Žabno, Sv. Petar Orehovec i Gornja Rijeka). Od početka 2016. godine vidljiv je pad nezaposlenosti prema mjesecima: siječanj (1251), veljača (1229), ožujak (1124), travanj (1043), svibanj (927) i lipanj (853). Rezultat gospodarskih aktivnosti, sezonskog zapošljavanja ili odljeva mozgova?