Nikad nisam bila preveliki ljubitelj čitanja. Knjige sam smatrala proživljavanjem tuđih doživljaja i osjećaja, dok oni vlastiti za to vrijeme bespovratno prolaze. A onda mi je, sad već jednog davnog dana, u ruke dospjela Bijela Masajka, roman švicarske autorice Corinne Hofmann. Jednostavnim jezikom opisala je svoj životni put, od urbane gradske žene do žene Masai ratnika u malom kenijskom selu, mjestu koje je i Bog zaboravio, i natrag. Tada je počela moja fascinacija nečim drugačijim, egzotičnim i dalekim, jedna od onih koje čovjeka nikad ne napuste. Fascinacija Kenijom.
Dugo očekivanu priliku za putovanje dobila sam sredinom veljače ove godine. Kao i svaki put dosad, moj je suputnik i supatnik bio tata. Ili ja njegov. Nevažno, mi smo ionako dva tijela sa zajedničkom dušom. Za razliku od prethodnih putovanja po Africi, ovaj put namjera je bila zakoračiti u njene netaknute dijelove i osjetiti duh prave, divlje Afrike. Na našu žalost, na raspolaganju smo imali samo 10 slobodnih dana, ali smo ih nekim trikovima uspjeli razvući na pristojnih, kasnije se pokazalo čudesnih, 12 dana. Odlučili smo ih provesti u Keniji i Tanzaniji, na istočnom dijelu Afrike, neposredno ispod ekvatora. Radi se o jedinstvenim lokacijama na Zemlji, posebnim po susretima s divljim životinjama u prirodnom okruženju i fascinantnim pejzažima. Da bi doživljaj bio potpun, trebalo je otići u zabačene dijelove Kenije i Tanzanije i obići lokacije koje smo do tada gledali na National Geographicu ili eventualno ako je odabrao Đelo Hadžiselimović. Osim Nacionalnog rezervata Masai Mara i Nacionalnog parka Amboseli na jugu Kenije, plan puta uključivao je i obilazak nacionalnih parkova Ngorongoro i Serengeti na sjeveru Tanzanije te dvodnevni odmor na Zanzibaru, tanzanijskom otoku u Indijskom oceanu.
Pripreme za put bile su brze, ali, kao i uvijek, vrlo temeljite. Osim onih uobičajenih, ovog smo se puta cijepili protiv žute groznice, a tablete protiv malarije predao nam je vodič po slijetanju u Nairobi. One su u Keniji tri puta jeftinije nego što su u Hrvatskoj. Dvadesetak potrebnih tableta po osobi tamo smo platili 50 eura, što je i za hrvatske prilike poprilično. Mnogi Kenijci i Tanzanijci to si ne mogu priuštiti pa malarija svake godine odnese velik broj života. Unatoč pripremama, za Afriku se nikad ne može biti u potpunosti spreman. Nju se mora doživjeti. S dozom virusa u tijelu i velikim žarom u srcu, bili smo i više nego spremni za pokret.
Pred nama je bilo 12 sati leta provjerenim Qatar Airwaysom. Šest sati od Zagreba do Dohe, i isto toliko od Dohe do Nairobija, glavnog i najvećeg grada Kenije. Oduvijek pamtim osjećaj koji mi donese zemlja na čije tlo prvi puta kročim. U Nairobiju je to bio koktel sreće i neizvjesnosti. Bili smo potpuno sami, a kako Kenijci nisu na glasu kao najpouzdanije osobe, doček od strane dogovorenog lokalnog vodiča nikako nije trebalo smatrati garantiranim. Do velikog je olakšanja došlo kad smo, po izlasku s aerodroma, ipak ugledali nasmijanog Kenijca s natpisom „BIJAC“ u rukama. Bio je to David, vodič koji će s nama provesti idućih deset dana.
David je muškarac srednjih godina, oženjen, otac dvanaestoro djece. Puno me puta pitao za mamu, i nikako mu nije bilo jasno zašto nije htjela doći s nama. Odgovor da bi to za nju bila prevelika avantura za Davida nije bio zadovoljavajuć. Često me tražio da mu pokazujem njezine slike, i nimalo se nije trudio sakriti simpatije prema tuđoj ženi koju nikad neće upoznati. Sviđalo mu se sve, od njezine kose, preko očiju, do linije tijela. Tata je sve promatrao i samo se zagonetno smješkao. David se od vrućeg kenijskog sunca uvijek štitio jeftinom plavom šilt kapom, a obavezan modni detalj bio mu je i remen s upečatljivim znakom dolara na sredini. Četvrti član tima bio je vozač Kharisa, niski, debeljuškasti, dobroćudni, ali ne pretjerano razgovorljivi Kenijac.
Nairobi se previše ne razlikuje od bilo kojeg drugog modernog afričkog grada. Bogatiji dio čine asfaltirane ceste, javni prijevoz, mnogo prosječnih i poneki luksuzni automobil (najviše voze Toyote), stroge zgrade, hoteli, trgovine, shopping centri, benzinske crpke, muškarci u odijelima i užurbane žene na visokim petama. Siromašan, ne tako lijep dio, sastoji se od slama, velikog broja ljudi u borbi za opstanak, naguranih u male, neugledne straćare. U gradu se nismo zadržavali, već smo ga samo promatrali kroz otvorene prozore našeg safari vozila, dok nas je topli vjetar podsjećao na dehidraciju tijela i pozivao na konzumaciju vode.
Čest su prizor na kenijskim prometnicama i plavo uniformirani policajci. Iako je promet prilično čist i uredan, vozači ne poštuju ograničenja brzine i voze s ciljem da što prije stignu do odredišta, što policija u abnormalnim količinama i iskorištava. Glavna su im meta luksuzniji automobili i safari vozila koja prevoze turiste, za njih nepresušni rudnik zlata. Vozila se zaustavljaju masovno, jedno za drugim, a za slučaj eventualnog bijega tu su oštre, metalne šipke, postavljene širinom cijele ceste. Vozač tada ima izbor. Platiti iznos od nekoliko stotina dolara u džep države, ili 50-ak dolara, ovisno o pregovorima, u policajčev džep. Naravno, drugi je izbor jedini koji u praksi postoji. Kharisa se dobrih pola sata mučio da policajca uvjeri da je 50 dolara optimalna brojka za obojicu. Bliski susret s policijom imali smo četiri ili pet puta, a korupcija je po tom pitanju i u Keniji i u Tanzaniji način života.
Put nas je vodio prema Masai Mari, našem prvom odredištu. Asfaltirana cesta svakim se kilometrom dalje od grada, a bliže Masai Mari, pretvarala u sve veću kaldrmu, zemljani put pun kamenja, pustoš i siromaštvo, a istovremeno u raskoš boja i život, u ono što Kenija u suštini i jest. Formalno obučene ljude zamijenili su ulični prodavači, bosonogi mališani u školskim uniformama i pripadnici plemena Masai u povorkama sa svojim, najčešće mršavim, kravama i kozama, a neboderi su postali straćare obećavajućih imena: „Modern Cafe“, „Super Eagles Drinks“, „Florida Hotel“.
U Keniji postoji 43 plemena. Svaki Kenijac pripadnik je jednog od njih, a međusobno se prepoznaju po jeziku, crtama lica, karakteristikama tijela i načinu odijevanja. Službeni jezici su svahili i engleski, a svako pleme govori svoj jezik. Pripadnici različitih plemena komuniciraju ili svahili ili slomljenim engleskim jezikom, naravno, uz uvjet da ih znaju. Riječ koju smo čuli najviše puta bila je „jambo“, svahili verzija pozdrava. Nju su znali svi, pa čak i mi. Nakon krvavih plemenskih ratova koji su završili tek pred dvadesetak godina, sva su plemena u velikoj mjeri civilizirana, poštuju državu i zakone, odrasli rade, djeca idu u školu, ali, uvijek je tu jedan „ali“. Masai.
Masai su milijunski narod koji živi na jugu Kenije i sjeveru Tanzanije. Odbijaju sve norme i žive na svoj način, tradicionalno, u prošlosti, nomadski, s kravama i kozama, u surovim životnim uvjetima divljine. Neprijateljski su nastrojeni prema turistima i nisu otvoreni za nova poznanstva. Voljet će vas u samo jednom slučaju. Ako im date novac. U suprotnom, pokušate li ih usputno fotografirati bez naknade, najčešće ćete dobiti odmahivanje rukom, sakrivanje lica ili, u ekstremnijim slučajevima, kao ja, prijetnje ubojstvom bilo čime što im se u tom trenu nađe pri ruci. „Lea, prestani!“ korio me David, uz pojašnjenje kako Masai smatraju da ću dotičnu fotografiju prodati i na njoj zaraditi, dok oni od svega toga neće imati ništa.
50-ak dolara u ruke poglavice bila je cijena za ulazak u Masai selo. Svako selo ima svog poglavicu, najstarijeg i najmudrijeg među njima. Njegov je zadatak držati pleme na okupu i donositi važne odluke. On je taj koji odlučuje hoće li ili neće dijete ići u školu. Masai djeca nemaju tu obavezu, no stariji polako shvaćaju vrijednost obrazovanja i sve više mališana ima dopuštenje za pohađanje nastave. Ipak, i dalje je dijete koje brine o kravama vrjednije od onog koje se školuje. U prostranim divljinama, iako skromne, škole i bolnice postoje, a moguće je naići i na kršćansku crkvicu. Masai imaju svoja vjerovanja, no pomalo se okreću kršćanstvu i neki od njih odlaze na svete mise gdje mole za boljitak.
Bogato ukrašeni mladići i djevojke, ponosni i elegantni u držanju, visoki, vitki i specifično lijepi, dočekali su nas tradicionalnom pjesmom i na licu mjesta pokazali način na koji funkcioniraju. Neugledne kućice napravljene od prirodnih materijala i kravljeg izmeta njihov su dom. Zadatak je žene napraviti kuću, a za to su joj potrebna otprilike tri dana. Unutra je zagušljivo, skučeno i mračno, no njima i više nego dobro za obavljanje svakodnevnih aktivnosti kao što su paljenje vatre, kuhanje, odmor i spavanje.
Mladi Masai ratnici demonstrirali su nam svoje umijeće skakanja, tradicionalan način za privlačenje djevojaka. Tko skoči više, njegova djevojka. Muškarcima je dopušteno imati više žena, a brak sklapaju vrlo mladi. Vrijeme je za njih relativan pojam. Upitate li ih za godine, reći će vam: „Otprilike 18“ ili „Otprilike 25“. Sve se svodi na sistem otprilike. Ravnaju se prema izlascima i zalascima sunca te izmjenama godišnjih doba. Kratkotrajna kiša nije nam pomrsila planove. Ona dođe, osvježi zrak, prođe, i život se nastavlja.
Oko kuća živi stoka, najčešće krave i koze, a ponekad i kokoši. Najveće blago koje Masai može imati je krava. Broj krava koje posjeduje određuje njegovo bogatstvo i položaj u društvu. Hrane se isključivo kozjim mesom, rjeđe kravljim, piju kozju i kravlju krv te mlijeko. Ubijete li ili udarite autom kravu, morat ćete platiti koju vam god cijenu odredi njezin vlasnik, bilo to dvije ili pet tisuća dolara. U suprotnom će vas ubiti nožem ili kopljem, oružjem koje uvijek nose sa sobom. Kenijci poštuju Masai narod, i, zbog broja njegovih pripadnika, dopušteno mu je mnogo. Tako smo naoružane muškarce viđali svugdje, od ulice, trgovine, benzinske crpke, pa čak i na graničnom prijelazu. S njima nema šale. „Jednom sam automobilom usmrtio kravu i bez razmišljanja pobjegao koliko sam god brzo mogao“, komentirao je naš vozač s ozbiljnim izrazom na licu. Njihova stoka meta je divljih životinja, lavova, leoparda, geparda i hijena, a kako bi sebe i svoje životinje zaštitili od napada, sela ograđuju gustim šibljem. Svoj život na neki način podređuju životinjama, prevaljujući velike udaljenosti u potrazi za zelenim pašnjacima i izvorima vode. Domaće i divlje životinje tada su cjelina, krave i koze u miru pasu zajedno sa zebrama, žirafama, gazelama i gnuovima.
Temeljem legende iz davnina, Masai žive u uvjerenju da sva stoka na svijetu pripada njima. Iako je imaju i druga plemena, Masai vjeruju da su te životinje zapravo u njihovom vlasništvu. Tom logikom, i hrvatska je krava Masai krava. Ali, oni ne znaju gdje je Hrvatska. I pojam Europa zvuči im prilično apstraktno, kao nešto što ne pripada ovom svijetu.
Još uvijek mogu osjetiti miris Masai muškarca. Slatkasti znoj pomiješan s mirisom divljine čini ga nezaboravnim, boljim od bilo kojeg parfema. Ako bi netko pred mene stavio 20 muškaraca različitih državljanstava i rasa, sigurna sam da bih među njima, koristeći samo osjetilo njuha, prepoznala Masaija. Osim lokalnih djevojaka, privlače ih i bjelkinje, mzungu, kako nas zovu, pod uvjetom da su izrazito vitke. Što mršavije to bolje za njih je pojam ljepote, a velike grudi, izraženi bokovi i stražnjica nisu poželjni. Paradoksalno, tipična Kenijka upravo je takva. Velika i puna oblina.
