Danas je za Koprivničanke i Koprivničance od izuzetnog značenja kvalitetnije povezivanje njihovog grada sa «hrvatskom metropolom» – Zagrebom. Trenutno su aktualna pitanja brzine izgradnje drugoga kolosijeka. No, prije oko 150 godina bilo je upitno hoće li željeznička pruga prolaziti kroz koprivničko područje. Glavna konkurencija Koprivnici je bio Varaždin. Unatoč pritiscima Koprivnica je dobila ovu utakmicu, ali je izgubila slijedeću – kada se Varaždin izborio da on, a ne Koprivnica bude povezana sa Zagrebom modernom autocestom.
Željeznice su se širile od Budima i Pešte u sve dijelove Mađarske. Gyekenyes je dobio željezničku vezu sa Peštom 1865. godine, a 1868. godine s Barcsom, te je bilo pitanje vremena prelaska željeznice preko Drave i Koprivnice prema moru. Mađari su nakon nagodbe 1867. godine željeli izgraditi svoju vezu s Jadranom. Usporedno su se rasplamsale i rasprave oko trase buduće pruge, koja bi povezivala tzv. kanišku ili zakanjsku željeznicu sa Zagrebom. Usporedno su se rasplamsale i rasprave oko buduće trase pruge, koja bi povezivala tzv. kanišku ili zakanjsku željeznicu sa Zagrebom. nakon mnogobrojnih rasprava i prijedloga iskristalizirala su se uglavnom tri konkurentna pravca: ili od Čakovca krenuti preko Varaždina i Zagorja za Zaprešić i Zagreb ili od Nagykanizse, Murakeresztura, Kotoribe, Koprivnice i Križevaca do Zagreba ili od Zakanya i Drnja preko Koprivnice i Križevaca do Zagreba. Pri tome je posljednja trasa imala najpogodnije prirodne značajke.
Zemljani radovi na izgradnji prve pruge koja će povezivati Zagreb i dolinu rijeke Drave počeli su 1868. godine, trasa pruge je bila veliko zemljano radilište na kojem je radilo između pet stotina i tisuću radnika. Čitava pruga Zakany – Zagreb dugačka 103,074 kilometra izgrađena je za 18 mjeseci. Prvih godina iskorištavanja pruge otvoreno je stajalište koje je dobilo ime Drnje.
Na Dravi je izgrađen most dugačak 516 metara kao najveća građevina na pruzi. Zbog hitnosti most je bio izveden kao jednokolosječni, stajao je na riječnim i obalnim stupovima, a konstrukcija mu je bila drvena. To je bila velika zapreka za brži i veći promet. Svaki vlak koji je prelazio preko tog mosta, bio je u pogibelji da se sruši u Dravu. Vozni list je uvijek bio opskrbljen klauzulom. “po dravskom mostu lagano vozi“. Sama drvena konstrukcija bila je kod napuštanja vožnje po mostu izgrađena iz najsolidnijih hrastovih greda, za koje je država iza demontiranja dobila svu silu novaca. Putnički i teretni vlakovi su se kretali preko mosta maksimalnom brzinom od 10 km na sat. Također je na potoku Gliboki izgrađen jedan manji most.
Pruga je otvorena 5. siječnja 1870. godine i time je rješeno pitanje željezničkog povezivanja Zagreba s dolinom rijeke Drave. No, obavljanje prometa na ovoj pruzi nije išlo lako jer nije postojala jedinstvena uprava. Dionica od Budimpešte preko Nagykanizse do Zakanya bila je u vlasništvu austrijskog Društva južnih željeznica, a dionica od Zakanya do Zagreba u vlasništvu Mađarskih državnih željeznica. Bilo je logično to da je Mađarska željela upravljati čitavom prugom. Zbog toga su Mađarske državne željeznice 1882. godine izgradile novu državnu prugu od Budimpešte preko Kapošvara do Gyekenyesa, a godine 1884. godine spoj od Gyekenyesa do Drnja na Dravi ostvarivši time izravnu vezu od Budimpešte preko Drnja do Rijeke.