Nina Flis je Koprivničanka kojoj je folklor u krvi, a njime se bavi od ranog djetinjstva za što je najzaslužnija njena majka Nada Šešić, voditeljica Folklornog ansambla Koprivnica. Mnogi su ostali zadivljeni Nininim glasom, svojim plesom i pojavom plijeni pažnju kad god da se pojavi na pozornici, a plesanje u folkloru za nju je radost koja joj je otvorila mnoga vrata, ali i omogućila joj da upozna razne krajeve svijeta, kulture i ljude…
Ovoga se puta naša Nina upustila u avanturu zvanu Argentina. Naime, pružila joj se prilika da na četiri mjeseca otputuje, u tu za mnoge od nas nedostižnu zemlju, te da tamo uči plesati argentinske Hrvate hrvatske tradicionalne folklorne plesove. Kako bi točnije saznali o čemu je riječ te kako je sve započelo, Nina nam je odgovorila na nekoliko pitanja iz Argentine.
Kako to da si uopće otputovala u Argentinu?
– Dobivši upit od voditelja ansambla gdje plešem, prof. Andrije Ivančana, želim li ići u Argentinu učiti Hrvate folklor, istog trena sam pristala. No, sve dok mi karta „nije bila v žepu” nisam vjerovala da će se to i ostvariti. Mjesec i pol nakon upita već sam bila u avionu za drugu stranu svijeta. Vidjevši na karti gdje se nalazi Comodoro Rivadavia, grad u koji sam trebala ići, naježila sam se od same pomisli koliko je daleko. Doslovno – druga strana svijeta.
Koji je točno tvoj zadatak tamo?
– Zajednica Hrvata u Comodoru ima dvije sekcije folklorne grupe. Obzirom da se Comodoro nalazi na Atlantiku i da je to grad vjetrova (ovdje nikako nije zahvalno biti meteorolog jer se u danu promijene barem 2 do 3 godišnja doba), folklorna grupa se zove „Vjetar i more”.
Većina članova grupe nikada nije imala prilike vidjeti hrvatski folklor te je sve što su znali bilo s videa i interneta, gdje su pronalazili materijale i informacije. Moj je zadatak bio da u ta četiri mjeseca zajedničkog rada popravimo korake koje su oni izvodili, napravimo nekoliko novih koreografija i općenito sredimo stvari kako bi bile što bliže onome kako hrvatski folklor treba izgledati (od odjevanja, češljanja, načina plesa i slično).
Zanimljivo je da su ti ljudi sada prvi po put uživo mogli vidjeti kako se plešu neki koraci. Fascinirala me njihova upornost i želja za plesom te činjenica da većinom ne govore hrvatski, a i vrlo malo njih je posjetilo domovinu svojih djedova i pradjedova, no unatoč tome njeguju svoje podrijetlo, plešu hrvatski folklor, kuhaju hrvatska jela i okupljaju se u svom prostoru „Hrvatski dom”. Važno je napomenuti da ove godine slave 50 godina postojanja zajednice.
Kako se sporazumijevate, obzirom na to da si spomenula kako je riječ o već drugoj ili trećoj generaciji Hrvata, koji više ne govore hrvatski?
– Argentina je najveća zemlja na svijetu u kojoj se govori španjolski, tj. castellano. Zbog toga je za mene ovo bila prilika poboljšati svoje znanje španjolskog jezika. Bio je to veliki izazov zato što sam prvi puta morala voditi plesne probe na španjolskom i moram priznati da je u početku zahtjevalo puno više koncentracije i energije nego što sam se nadala. Svaka proba je novo, uzbudljivo iskustvo…
Imala si prilike nastupiti sa svojom grupom na manifestaciji „Buenos Aires celebra Croacia” te u glavnom gradu Argentine boraviti dva dana. Kakvi su tvoji dojmovi?
– Upoznati, barem djelomično, glavni grad Argentine bilo je divno iskustvo. Svakako se osjeti utjecaj europskih gradova i sami Argentinci kažu da je to najeuropskiji grad u Argentini. Centar u kojem smo boravili je prekrasan i posjeduje poseban šarm. Grad je ogroman, s alejama preko nekoliko prometnih traka u jednom smjeru i nekoliko u drugom. Ogromne široke ulice, zelenilo, zgrade koje odišu poviješću, koje pričaju neku svoju priču. Na glavnoj ulici za šetanje i šopingiranje, zvanoj Florida, sve vrvi od ljudi i svako malo može se čuti „Cambio, cambio” /razmjena, razmjena/. Naime, prije kojih godinu i pol u Argentini je došlo do promjene i više nije moguće kupiti bilo koju drugu valutu pa iz tog razloga na ulici stoje ljudi koji na crnom tržištu prodaju strane valute. Zanimljivost je i da ako Argentinac želi putovati van zemlje, od države treba tražiti dozvolu za kupnju strane valute te ako dobije dozvolu, ima pravo kupiti 1.000 dolara godišnje.
Što bi izdvojila kao jednu od zanimljivosti te daleke države?
– Argentina je zemlja koja se prostire na 2,78 milijuna kvadratnih kilometara površine i nastanjuje je 35,677 milijuna stanovnika. Bolje rečeno, ona je 8. zemlja svijeta po veličini, a 2. u Južnoj Americi (nakon Brazila). Ovdje je sve, za naše europske pojmove, jako udaljeno. Od jedne do druge provincije putuje se satima. Satima možete putovati cestom koja djeluje kao da nema kraja i da vas okolo okružuje samo ravnica te pogled u beskraj.
Spomenula si da se kuhaju i hrvatska tradicijska jela. Koje možeš izdvojiti?
– Ono što je ovdje najpoznatije kao hrvatsko tradicijsko jelo jest dinstano kiselo zelje, koje oni nazivaju Chucrut /Čukrut/. To se obavezno jede uz roštilj, koji je, naravno, jedna od najpoznatijih stvari u Argentini, popularni „asado”.
Posebnost asada jest ta da ga uvijek rade muškarci. No, kada vas netko pozove na asado to znači da svi sjede uz roštilj i druže se kada se on spravlja te samim tim rade društvo asadoru, tj. majstoru roštilja. Nakon što je sve spremno asador sve servira. Dakle, žene su na odmoru.
Što Argentinci najčešće jedu?
– Argentinci su poznati po konzumaciji mesa. Statistika govori da svaki Argentinac pojede 70kg goveđeg mesa godišnje. Kada pak govorimo o mesu, tu ne ubrajamo piletinu, puretinu i slične proizvode, već govedinu koja je ovdje specijalitet, janjetinu, svinjetinu i slično. Prvi put u kupnji namirnica smo moja cimerica i ja uzele piletinu, na što su nas oni pitali hoćemo li uzeti nešto i od mesa.
Ima li kakvih posebnih specijaliteta?
– Jedan od argentinskih specijaliteta jest Dulce de leche /dulse de leće/. U prijevodu bi to bilo – Slatko od mlijeka, tj. karamelizirano mlijeko. Mogu samo reći da je zarazno. Dulce de leche se nalazi u svemu, u svakom desertu, sladoledu, čokoladi, (čak i Milka proizvodi čokoladu sa dulce de leche).
No, ono po čemu ćete prepoznati da je netko Južnoamerikanac jest mate. Mate je posuda iz koje se pije „mate”, tj. trava Yerba, (možemo usporediti s čajem) ali priprema je nešto drugačija. Mješavina trava koja se stavi u posebnu posudu, koja se zove mate, se prelije vrućom vodom te se pije posebnom metalnom „cjevčicom” zvanom bombilla koja na dnu ima malo sito kako bi filtriralo tekućinu koja se pije. Mate piju svi. No ono što je vrlo važno znati, a ja nisam to odmah shvatila, jest da se mate dijeli. Dakle, svi piju iz iste posude sa istom bombillom i jedino je važno da se ispije sva voda koja se nalije i naredni tko pije stavlja novu vodu. Iz tog razloga svaki Argentinac sa sobom ima termosicu s toplom vodom, yerbu, i mate. Topla voda se čak može kupiti na benzinskim postajama.
A što je s ostalim pićima? Alkohol…
– Što se tiče dijeljenja pića, za njih je to normalna stvar. A jedno od najčešćih alkoholnih pića koje Argentinci ispijaju, u velikim količinama, jest Fernet. Iako potječe iz Italije, Argentinci ga popiju 70 posto više. Najčešće se pije sa Coca-colom. (Coca-colu oni zovu Coca, dok mi kažemo cola, no vrlo je važno ne pogriješiti u tom nazivu jer cola na španjolskom ima sasvim drugo značenje – stražnjica).
Što bi željela istaknuti za kraj?
– Što još reći o zemlji koja očarava svojom veličinom, svojom raznolikošću…. svojim prirodnim ljepotama? Ovdje je sve drugačije – od lica ljudi koje susrećem na ulicama, od prometa koji je poprilično kaotičan i bez puno pravila, što me jako plaši, od arhitekture i načina gradnje kuća te samog načina života. Argentinci su veseo narod, zanimljiv narod. Život ovdje u ova tri mjeseca za mene je veliko iskustvo i svakako vrijedan pamćenja – zaključila je Nina Flis.
{vsig}fun/12-2013/galerija-ninaflis{/vsig}