Ovo je jedna potpuno neobična priča o mladoj Koprivničanki koja je odlučila ispuniti svoje snove. Iako nije uspjela pronaći posao u struci, snašla se i brzo napredovala, ali je osjećala da ”to nije to”. Mogla je nakon Beograda raditi u Londonu ili Milanu, no odabrala je odlazak u neizvjesnost i završila u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Točnije, tamo je sjedište njene kompanije, no Romana zapravo radi – na nebu. Prihvatila je život u oblacima kako bi ispunila svoje želje i snove te je postala stjuardesa u kompaniji Etihad Airways.
– Glavni razlog zašto sam postala stjuardesa je moja velika strast prema putovanjima, posjećivanje novih zemalja, upoznavanje različitih kultura, ljudi različitih nacionalnosti i dijeljenja zanimljivih priča s njima, što ovaj posao i omogućava. Radi se o jednom sasvim drugačijem životnom stilu gdje rutina ne postoji. Moja je kompanija smještena u Abu Dhabiu, gdje živim i provodim vrijeme kada ne putujem. I odlazak u Emirate bio je također izazov za mene; drugačija kultura, vjera, običaji, mentalitet ljudi, drugačije podneblje i klima…
Romana je u Hrvatskoj završila Master na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, smjer biologija. No, posla u struci baš i nije bilo po završetku studija.
– Počela sam raditi u jednoj tvrtki u marketingu, na odjelu prodaje, da bih ubrzo napredovala do asistenta kreativne direktorice, vodeći zajedno tim prodaje od 40 ljudi. Nakon dvije godine rada u Zagrebu, otvarala se podružnica u Beogradu gdje sam bila poslana da oformim novi tim ljudi, što se pokazalo prilično uspješnim te mi se nakon godine dana pružila prilika da radim isti posao u Londonu ili Milanu. Međutim, u tom razdoblju osjećala sam da sam postigla neki svoj maksimum na tom području i da mi trebaju neki novi životni izazovi koju ne uključuju uredski posao i ajmo reći rutinu. Tada sam počela intenzivnije razmišljati o poslu kojeg trenutno radim.
Objasnila nam je i kako je otišla baš u Emirate.
– Što se tiče zrakoplovstva i posla stjuardese, trenutni epicentar je na području Srednjeg Istoka, s obzirom na aviokompanije i uvjete koji se pružaju. Moram priznati da je život u Emiratima drugačiji od onog na koji smo navikli. Naravno, ima svojih prednosti i mana, ali također predstavlja i izazov. Mi kao ”cabin crew” općenito najviše vremena provodimo izvan Emirata.
Kakav je život stjuardese? Kako izgleda jedan tipičan radni dan domaćice zrakoplova?
– Rekla bih da je to jedan skroz drugačiji način života, drugačiji životni stil u kojem nema rutine. Ne znam da li bih radni dan mogla nazvati tipičnim zato što je svaki let drugačiji, uvijek je različit sastav posade s kojim radiš određeni let, nikad isti putnici i iste situacije. Isto to se odnosi i na ”layovere”, tj. vrijeme koje provodimo na odredištima s obzirom da se uvijek družiš s različitim ljudima koje si tek upoznao na letu. Znači, što se tiče jednog ”tipičnog” radnog dana… Buđenje je uvijek nekoliko sati prije leta, često do četiri sata prije. U određeno vrijeme čeka nas ”pick-up” ispred zgrade. Kada dolazimo na aerodrom, prvo prolazimo pitanja na jednome automatu. Pitanja su uglavnom iz područja sigurnosti i prve pomoći, koja se moraju uspješno proći kako bismo mogli nastaviti do briefing sobe gdje nas čeka posada s kojom radimo let taj dan. Uglavnom su to ljudi koje vidiš prvi puta, svi se predstavljamo, govorimo odakle dolazimo i koje jezike pričamo. Uz to podijelimo informacije vezane za let koji radimo, postavimo neke ciljeve koje želimo ostvariti na tom letu, poput dobrog timskog rada, dobre međusobne komunikacije te također što možemo učiniti za goste da ovaj let bude posebno iskustvo za njih, drugačiji od ostalih i slično. Nakon toga zajedno nastavljamo do aviona gdje je naš primarni zadatak, a i općenito glavni razlog zašto smo tamo, provjera sigurnosti i sigurnosne opreme koja uključuje praćenje standardnih procedura zrakoplovstva. Ljudi često misle da je primarni razlog zašto smo tamo servis i ”coffe or tea”, a ne da, ukoliko dođe do izvanrednih situacija, moramo evakuirati 400 putnika unutar tri minute… Nakon leta čeka nas prijevoz do hotela gdje se uglavnom dogovaramo s ostatkom posade za večeru ili doručak, s obzirom na vrijeme kad smo stigli i za ostale aktivnosti; razgledavanje grada, shopping (smijeh) ili odlazak zajedno u neki bar, na neki koncert i slično.
Što je najteže u poslu stjuardese?
– Rekla bih da su mijenjanje vremenskih zona i sam rad u zrakoplovu na 12.000 metara najveći izazovi ovog posla. S vremenom se navikneš na promjene vremenskih zona i uglavnom spavaš kada ti se spava, neovisno o tome da li si na odredište stigao u ranim jutarnjim ili noćnim satima. Ponekad se budiš u hotelskoj sobi misleći da se budiš u svojoj sobi u Abu Dhabiju, i onda shvatiš da si u Kathmanduu (smijeh). I nešto što nikad ne pitaš kolege je ”koji je danas dan u tjednu?” zato jer nikada ne znamo. Još koliko-toliko znamo datume jer tako pratimo letove, ali dani u tjednu… (smijeh)
Je li bilo kakvih neugodnih situacija za vrijeme letova?
– Već sam spomenula da je svaki let drugačiji od ostalih, uvijek različiti putnici, pa tako i različite situacije. Najnezgodnije situacije su najčešće medicinski slučajevi, bilo da se radi o starijim ljudima ili o maloj djeci. Uglavnom su to ljudi koji pate od dijabetesa, epileptičari, ljudi niskog tlaka, skloni alergijama, astmatičari, a često i ljudi s ozbiljnim zdravstvenim problemima koji putuju na liječenja.
Zahvaljujući svom poslu, stjuardesa iz Koprivnice obišla je mnoge dijelove kugle zemaljske.
– Do sad sam bila na svim kontinentima osim u Južnoj Americi gdje letimo za Sao Paulo, tako da se veselim tom odredištu u budućnosti. Znači, u godini dana bila sam na pet kontinenata i posjetila sam otprilike oko 40 različitih i meni novih destinacija. Trenutno su mi najzanimljivija i omiljena mjesta gdje se uvijek volim vraćati: Filipini, Bali, Dublin, Milano, Chicago, New York, Los Angeles i mnoga druga, a destinacije na kojima još nisam bila, a htjela bih otići, su Japan, Kina, Koreja, Maldivi, Sejšeli i Južna Amerika.
Koliko slobodnog vremena ostaje između dva leta?
– Slobodno vrijeme između letova je uvijek drugačije raspoređeno, nema pravila. Svaki mjesec izlazi novi raspored, tako da se ponekad dogodi da dobiješ samo jedan dan slobodno između letova, a ponekad i do četiri-pet dana. Što se tiče vremena koje ostajemo na odredištima, ono također varira. Na primjer, u Bangkoku, Parizu i Rimu ostajemo 29 sati, dok u Dallasu ili Torontu ostajemo 72 sata, u Los Angelesu 48 sati…
Vjerojatno nije baš jednostavno dobiti ovaj posao?
– Rekla bih da nije u pitanju jedan klasičan intervju za posao, već prilično specifičan, i sastoji se od nekoliko krugova; intervjua jedan na jedan, predstavljanja pred 200, a ponekad i 700 ljudi, timskog rada i završnog intervjua na samom kraju. Nakon završnog intervjua čeka se kojih tjedan-dva do konačne potvrde iz Abu Dhabia, da li si bio uspješan ili ne. Nakon toga slijede standardna papirologija i određivanje datuma dolaska i početka treninga. Znači, od završnog intervjua da dana polaska je razdoblje od kojih mjesec-dva. A što se tiče samih kriterija, ne bih znala točno reći. To je kao neki misterij kod dobivanja ovog posla, zato jer prolaze ljudi koji se veoma razlikuju, pa je teško naći neke univerzalne kriterije. Ono što je nama rečeno na prvom danu treninga je da smo izabrani zbog naše osobnosti, entuzijazma, pozitivnog stava i toga kako su se osobe koje su nas intervjuirale osjećale pričajući s nama i da li smo ih dovoljno zaintrigirali da nas žele dovesti u Abu Dhabi i pobliže upoznati…
Koliko je trajala sama obuka?
– Ona traje skoro dva mjeseca. Obuka je prilično intenzivna. Buđenje je bilo svaki dan u pet ujutro i vraćanje kući u pet popodne, s tim da te svaki dan nakon povratka čeka učenje i pripremanje za ispite gdje se tražila maksimalna prolaznost.
Kakvi su ti daljnji planovi, koliko dugo namjeravaš raditi ovaj posao?
– Iskreno, nemam točan okvirni period do kada ću raditi ovaj posao. Sama sebi sam rekla da će trajati dokle god i moj entuzijazam. Čeka me još mnogo destinacija na kojima nisam bila, a želim ih posjetiti. Što se tiče daljnjih planova, također nemam jasne ciljeve iako ja uvijek imam neki ‘back up’ plan. Željela bih se zadržati na nebu, ali ne kao stjuardesa. Uvijek sam vođena mišlju da jedan život nije dovoljan da se vidi i proba sve što postoji na ovom našem šarenom planetu!
Na kraju, nedostaju li ti Koprivnica i Hrvatska? Postoji li nostalgija te vrste?
– Dom je dom i to ništa ne može promijeniti. Gdje god da se nalaziš, nema tog osjećaja kao kad se vratiš kući. Iako volim Hrvatsku budući da je to moj dom, moram priznati da ne osjećam neku nostalgiju. Više mi nedostaju dragi ljudi, obitelj i prijatelji. Nažalost, kada dođem kući često me rastuži situacija koja trenutno vlada u Hrvatskoj, ali ajmo mi ostati na pozitivnoj strani – zaključila je svoju priču Romana Kalinić.
Sve fotografije: Privatna arhiva Romane Kalinić