Kad se tako postavi, dojam je da se radi o oksimoronu, no zaista nije. Koprivnički etno ili folk bend uz kojeg se često pridodaje ono “rock” te posebno “punk”, svojim trećim studijskim albumom RepubliKaj objavljenim jučer, predstavio je – bez sumnje – vrlo uspješno svoj novi, drukčiji zvuk.
On je masivniji i kompleksniji, svakako slojevitiji, a lirika zrelija nego li u prethodnim albumima Domaj (2018) i Si kak jen (2020). Pred slušateljem je, naravno, i dalje poznati narativ kojeg Ogenj “gura” godinama. Ipak, u bendu su – fanovi im to ne bi trebali zamjeriti – napravili mali odmak od njima svojstvenih “sirovijih” rock ili punk-rock elemenata. Nisu potpuno “pobjegli” od korijena, no distanca se osjeti. Nema tu ni povremenih vrckavih podravskih i međimurskih polki, a nema u toj mjeri ni rock “tamburice” na koju smo navikli. No, njihov motiv i dalje je “etno”, a “kaj” utkan u himnu “Republike”.
RepubliKaj, univerzalno
Čitava atmosfera albuma neodoljivo nas podsjeća na šarolike “rock” trendove s kraja 90-ih i na prijelazu stoljeća. Ima tu dosta i težeg rocka, pa i metala i njegovih “novih legla”; a nisu im, naravno strane ni rock balade. Mihac i ekipa napravili su pravi 40-minutni nostalgični pot s 11 pjesama. Svojevrsni je to kajkavski lonac, uhu vrlo dopadljiv, unatoč povremenoj dijalektalnoj hermetičnosti na koju bi možda kritiku mogli uputiti oni koji regionalno ne pripadaju “republici Kaj”. No, glazba je univerzalan jezik, pa eto…
“Več se vidi zdalka, de su soldati, zbiraju se. Kraju sela idu i za Jožu pitaju me…” uvodni su stihovi pjesme Vojna. Spot je ugledao svjetlo dana jučer, usporedno s izlaskom RepubliKaj. Ova stvar je, podsjetimo, već bila objavljena, doduše u “beta” verziji, na njihovom demo albumu iz 2016. Još je rano. Priča je to, kažu istinita, iz 2. svjetskog rata, a nama se čini i vrlo aktualna, svevremenska. “Ropček fpija soze mlade snehice“, dodaje autor teksta u ovom varljivo melankoličnom uratku čiji akter Joža može biti potencijalna žrtva bilo koje sadašnje ili buduće vojne, pa možda i samo običan ročnik na obaveznom vojnom roku.
Svakako pogledajte i poslušajte Vojnu na kojoj se kao gost pojavljuje karizmatični, kažu, “slovenski Bruce Springsteen” Vlado Kreslin; ovaj poznati folk rock glazbenik surađivao je s brojnim ikonama svjetske glazbe. Članice Folklornog ansambla Koprivnica odlično nadopunjuju dva muška vokala, nenapadno, ali moćno – dozirano, dovoljno da ne postane karikatura na koju smo inače navikli kod sličnih suradnji na domaćoj sceni.
Dva dragulja
Na albumu je i “vatrena” Da sam znal, pjesma za koju je bend pustio spot još lani i njome praktički najavio posljednji album RepubliKaj. Imali smo, naravno, ove godine priliku slušati i gledati i naslovnu “himnu” s punk-folk štihom RepubliKaj koju smo vrlo brzo “si meli tak rad” – jer je “naša i niš joj ne fali”.
Ovaj album krije nekoliko dragulja koji, vjerujemo, neće proći ispod radara. Jedna od njih svakako je Lafre, napucana energijom, meditativna i orgazmična koja vrišti “rani Tool susreće System of a Down” vibrom. Vodeći gitarist i jedan od glavnih autora glazbe Petar Šimčić na ovom albumu dao si je “odušak”, pogotovo u izvedbama Lafri i Da sam znal.
Dodali bismo tu i melodičnu i pjevnu stvar Mešter koja je od onih koja vam sjedne na prvu, što ne mora nužno biti loše. “Hej što to kuje, koga vezda sreča čuje. Posred sela ide glavni, mešter čoski, si su jalni”, ori se iz Mihaceva grla.
Produkcijski, album je “da bi reč rekel”; savršeno zaokružuje dobro poznati “storytelling” benda Ogenj. Tekstove na RepubliKaj, kao i obično, potpisuje frontmen Tomislav Mihac Kovačic koji nije “f strahu” otkriti utjecaj vjere i božanskog u onome što radi/e (Kyrie, Spasenje, Zovem Boga svojim). Bilo bi ipak prebanalno Ogenj etiketirati ekskluzivno kršćanskim bendom i podvesti ih pod isti nazivnik kao nekad vrlo popularnu američku grupu Creed ili staviti uz bok one hit wonderu Baby Lasagni, samo poredbe radi.
Ako vam je poznato ono što rade The Killersi, dajte si vremena, dobro proučite njihove tekstove i recite nam postoji li ikakva poveznica s Ognjem. Iznenadit ćete se.
Pajaci i zabrane
Teško je sve svesti samo na poruku o nadi. Iako su “nada pa i ljubav” ono što će Mihac navesti kao glavni “dar” slušateljima. Stvar je ipak mnogo šira i kompleksnija. Dakako, naslov pjesme Zovem Boga svojim nekoga bi možda i mogao zavarati, ali… “Kmično je tvoje mesto. Za igraču več je kesno. Pajaci su ostali sami. Samo čkomiju“, pjeva Mihac. Tko su pajaci, ti “zajebanti i vragolani” iz našeg folklora? Odgovor ćemo morati pronaći sami. Slično je i u troipominutnom Percu, osobnoj autorovoj priči koja mi se odlično nadopunjuje na raniju Dušu (album Si kak jen), a koja im je i donijela nekoliko dana medijskog prime timea zbog zabrane svirke u zagrebačkoj Močvari.
Jedan od najpoznatijih mislilaca i lingvista današnjice Noam Chomsky kazao je kako su i Goebbels i Staljin bili za slobodu govora, ali samo onoga koji im se sviđao. Dakle “ako želite slobodu govora, morate biti pobornici i za ona mišljenja koja možda prezirete”, poentira Chomsky.
Nastavili bismo ovu borbu za demokratičnost izražavanja stavova i protiv cancel kulture pjesmom Navek on živi, aluzijom na frankopanski evergreen u autorskoj varijanti. “Al srce samo čuje, što de kaj kuje. I kaj je pravica”. Nismo “zginuli” nego smo se “zdigli” kao da poručuju u doba kad se sve više preispituju vrjednosni sudovi, a nečiji osjećaji postaju bitniji od činjenica. Zato je Nepravilna, peta pjesma na albumu prava pjevna brojalica, karusel na steroidima koji vrišti “nit sim nit tam, nit vrit nit mam”.
Jasno, bit će onih kojima će Domaj i Si kak jen biti draži od RepubliKaj, što i ne mora biti loše; koliko god se nekome činilo da je upravo objavljeni album “igra na sigurno”, dečki su prilično izašli iz zone komfora. Potvrdili su da je podravska glazbena scena itekako živa, te da se s razlogom mogu nadati možda i trećem Porinu nakon ranija dva (2019.), jedan za etno album godine i drugi za novog izvođača, zahvaljujući albumu Domaj. No, više od svega Ogenj je bend kojeg se sluša i osjeća uživo pa se radujemo prvoj prilici.
