Današnji dan započeli smo tako da smo po preporuci jednog umirovljenog privatnika posjetili jedan koprivnički kafić i “na prepad” ulovili koprivničke privatnike iz raznih područja kako bismo ih priupitali što točno oni misle o najavljenom povećanju plaća državnim i javnim službenicima. Podsjetimo, jučer smo isto priupitali i Koprivničance u anketi koju možete pročitati ovdje.
Naišli smo na četiri privatnika i jednog umirovljenog Koprivničanca koji je, ako gledamo na prvi pogled, bio u nezavidnoj situaciji s obzirom na to da je za vrijeme svog radnog vijeka radio u Poreznoj upravi, a zatekli smo ga među privatnicima. No stvari nisu crno-bijele.
‘Ništa država meni kao privatniku nije dala’
Našeg prvog sugovornika, Dragutina Kanazira, pitali smo koliko je zadovoljan poticajima koje njemu kao privatniku država daje.
– Nikakve poticaje za zapošljavanje nama država ne daje, privatnik sam 38 godina, kroz moju radnju prošlo je mnogo mladih muškaraca koji pojma nisu imali o poslu, a država mi nije pomogla niti pomagala dok sam ih obučavao. Država se hvali da nam je smanjila davanja, koja davanja, smanjili su doprinose za 600 kuna, a radniku povećali osnovicu za istu cifru, ništa država meni nije dala, to je čista laž. Iz šupljeg u prazno oni namataju – rekao je Dragutin Kanazir, automehaničar, vlasnik obrta i trgovine. Kanazir je također nezadovoljan činjenicom što od samog starta mora izdavati za plaću radnicima koje ujedno mora i učiti poslu jer ga, kako kaže, uopće ne znaju, te se pita tko će njemu platiti što je učitelj nekome.
Kad Dragutin zbroji sve namete, doprinose, poreze, režije, dođe do cifre od 30 do 35 tisuća kuna s kojima puni državni proračun na mjesečnoj bazi.
– Sad ti zaradi za to, zašarafi za to. Nije to jednostavno – kaže nam Dragutin te se nadovezuje da radnici danas traže svoja prava, ne žele raditi više od osam sati dnevno.
– Bernardić kaže da treba povećati plaće, nek on meni kaže na osnovi čega da ja to napravim. Mislim da moramo promijeniti sustav, gledajte policiju na primjer, imaju 200 auta, svoju benzinsku, svoju autopraonu, dva automehaničare – govori privatnik Dragutin te za kraj našeg razgovora upućuje na činjenicu da radnici itekako znaju svoja prava i drago mu je zbog toga.
– Evo, na primjer jučer, moji radnici su nakon osam sati rada otišli doma, ja sam sjeo u auto i otišao u Varaždin po dijelove da bi oni mogli ujutro delati i došel sam poslije 18 sati doma – govori nam Dragutin, ujedno izražavajući nezadovoljstvo što već 38 godina plaća članstvo u Hrvatskoj obrtničkoj komori u kojoj ni ne želi biti član, jer kako kaže, od njih nema nikakve koristi.
‘Nastavnicima i doktorima bi digel plaću, ovima u državnoj službi bi smanjil’
Sreli smo na toj jutarnjoj, tradicionalnoj kavi ovih Koprivničanaca i obrtnika Ivana koji nije baš bio razgovorljiv, ali ipak kako kažu njegovi prijatelji, i sa malo riječi pogodio je u sridu.
– Prevelika su izdavanja za sve što se tiče privatnog sektora, previše nameta imamo, država dobije najviše – rekao je obrtnik Ivan. Naš sugovornik je rekao da se slaže s povećanjem plaća javnim i državnim službenicima, ali neka se prvo smanji broj zaposlenih u istim sektorima i neka im se da plaća po učinku jer, kako kaže Ivan, i privatnici zarade onoliko novaca koliko rade. Ni manje ni više.
– Nije isto raditi od sedam ujutro do devet navečer ili od sedam ujutro do tri popodne – za kraj nam govori Ivan.
Soboslikar, ličilac i građevinar, koji ima svoje poduzeće, Ivica Kolar, nije protiv povećanja plaća javnim službenicima.
– Zavisi kome bi trebalo kaj dići, nastavnicima i doktorima bi digel plaću, a ovima u državnoj službi bi smanjil plaću, al bi i njih smanjil – rekao nam je Ivica Kolar, privatnik, soboslikar.
– Osnovna plaća jednom mom radniku je 3000 kuna, državi dajem oko 2000 kuna doprinosa na njegovu plaću – nadovezao se Ivica te spomenuo da od svih novaca koje uplaćuje u državni proračun, ne dobiva ništa. Došlo je vrijeme, kako kaže naš sugovornik, da ljudi više neće ni raditi, žele radno vrijeme od osam sati, ne žele raditi vikendom, za sve je to, kaže nam Ivica, kriva država, koja ne poštuje radnika.
‘Novac krvavo zaradim’
Franjo Saboliček, trgovac i poljoprivrednik, također na cjelokupnu situaciju povećanja plaća ne gleda crno-bijelo.
– I za da i za ne sam. Mi to gledamo drugačije. Nisam baš na njihovoj strani – rekao nam je Franjo koji je jedini zaposlenik u svom obrtu.
– I radnik sam i blagajnik i direktor, ali najviše sam radnik, spavam u kamionu, putujem, krvavo novac zaradim. Ja ne znam kaj je radno vrijeme od osam sati. Ne mogu reći da sam na strani javnih i državnih službenika. Neki su zaslužili povećanje plaće, ali ne svi – rekao je Franjo.
Našeg zadnjeg sugovornika, Borivoja Oblučara, priupitali smo što on misli o svemu te smo saznali da on nije privatnik, već je radio u Poreznoj upravi, a sad je u mirovini.
– Svaki rad je mjerljiv, treba se znati tko kaj i koliko dela i onda po tome dati plaću, nije to jednostavno, ali je potrebno – rekao je Borivoj Oblučar.
Nije se Borivoj složio s izjavama nekih Koprivničanaca u jučerašnjoj anketi, i to s onim izjavama koje govore da između ostalog zaposlenicima u Poreznoj ne treba dati veću plaću.
– Ne bih se složio s time, postoje ljudi koji tamo krvavo rade i ne spadaju u kategoriju neradnika, da naravno, ima i onih koje ne treba ni zadržat na poslu, a kamoli im dati veću plaću. Stvari nisu crno-bijele – rekao je Borivoj.
Cijeli svoj život Borivoj se druži s privatnicima i ono što sam vidi, zna ili čuje je činjenica da svaki privatnik, pa tako i njegovi prijatelji, rade krvav posao, oni ne rade taj posao, oni ga žive.
– Oni ne rade 24 sata dnevno, oni rade 25 sati dnevno, oni legnu u krevet s problemima i bude se s njima. Vrijedni i marljivi su ljudi, izuzetaka i tu ima, ali ja osobno nikad nisam imao problema s privatnicima i uvijek sam im pokušao pomoći – riječi su Borivoja.
Riječi koje bi trebale doprijeti do svakoga, riječi koje bi trebalo zapamtiti iako su bezbroj puta na razne načine izrečene. Na samom kraju ispada da je jedini način za uspjeh u privatnom sektoru taj da privatnici rade od jutra do mraka, sedam dana u tjednu, na svetke i petke, da im privatni život pati, tek bi tada valjda uspjeli svojim radom dobiti približnu svotu zasluženog novca. Ovako, kako sam Dragutin Kanzir na početku ovog teksta govori, sve ide iz šupljeg u prazno.
