Život ju nije mazio i pred nju je stavio brojne izazove i neizmjerno tužne događaje, koji su joj obilježili život. No bez obzira na sve nedaće i tugu koju nosi u srcu, uvijek ćemo ju vidjeti kako nasmijana hrabro kroči kroz život. A sada je tu i njena najveća sreća, sin Toma.
Koprivničanka Lana Kasumović-Žigo (33) pred osam je godina izgubila svojeg voljenog brata Darija, koji je naglo i nenadano preminuo nakon što je jednog dana pao u komu i iz nje se više nije probudio.
– Bili smo stvarno jako vezani, puno se družili jer je bila mala razlika u godinama i imali smo baš divan bratsko–sestrinski odnos. U tom trenutku mi se srušio svijet i taj me nesretni događaj dosta promijenio, u smislu da sam se prije znala zamarati nečim ne toliko važnim, a sad znam da je od svega najbitnija obitelj i zdravlje, sve ostalo su, ne želim reći nebitne, ali sporedne stvari koje me sada, recimo, ne mogu lako izbaciti iz takta – kaže nam ona.
S druge pak strane, najsretniji događaj u njenom životu doživjela je postavši mama. Lana je prije tri godine dobila prekrasnog sina Tomu, koji joj daje bezgraničnu ljubav i njeno je sretno utočište.
– Najsretniji događaj u mom životu je njegovo rođenje, za kojeg iskreno mislim da je najbolje što mi se ikad dogodilo i, iako sam oduvijek voljela djecu, ništa se ne može mjeriti s osjećajem da si mama, da je to tvoje dijete i ta ljubav koja osjećaš prema tom malom biću je neopisiva – smije se ona.
A onda je uslijedila dijagnoza koja ju nije shrvala, ali je promijenila njen način života. Naime, dva puta tjedno odlazi na dijalize i čeka transplantaciju bubrega. Bolest ju nije dovela na rub, jer poučena iskustvom, naučila se nositi s teškim i nepredvidivim životnim situacijama.
– Da, nije baš najzabavnije na svijetu, ali nije ni najgore što se moglo dogoditi. Ima ljudi koji se, sa zdravstvene strane, bore s puno težim bolestima, a ja s dijalizom vodim relativno normalan život. Na dijalizu idem dva puta tjedno, traje četiri sata, a u međuvremenu strpljivo čekam onaj poziv da imaju bubreg za mene – priča nam Lana.
Pitali smo ju kakav bi savjet dala ljudima koji se bore s bolešću.
– Nisam baš mjerodavna da dajem savjete, ali zaista vjerujem u onu „kako zračiš, tako privlačiš“, tako da bih eventualno preporučila svima, i općenito, ne samo bolesnima, da budu optimistični, da ne klonu duhom i da si u glavi poslože film kakav ja ‘furam’ – to je tako, to trenutno ne možeš promijeniti, proći će i to i na kraju će sve biti u redu. Ovo doživljavam kao neke „smetnje“ na svom putu i imam izbor kukati i plakati, od čega nemam baš koristi, ili mogu stisnuti zube i jednostavno to odraditi, odnosno pobijediti – hrabro zbori.
Lana je po struci magistra novinarstva. Nakon završene opće gimnazije, upisala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti te završila smjerove Odnosi s javnošću i Politička komunikacija.
– Nikad nisam požalila jer se ne mogu zamisliti ni u jednom poslu koji nije vezan uz komunikaciju s ljudima, iako baš s ljudima zna biti najteže raditi. Radila sam svojedobno u tiskanim medijima i na televiziji, a danas radim u Korporativnom marketingu i komunikacijama u Podravki, odjelu Produkcija i kreativa i zaista mogu reći da volim posao koji radim jer je dinamičan i zanimljiv, a i imam odlične kolegice s kojima je radna atmosfera stvarno ugodna – zadovoljna je ona.
Kaže da slobodnog vremena, ili bolje rečeno, vremena za sebe i nema previše jer sa sinom provodi svo slobodno vrijeme.
– Za opuštanje volim pročitati dobru knjigu ili otići na kavu s prijateljicama, koje su također mame male djece, tako da je znanstvena fantastika da se uspijemo uskladiti za termin – priča nam uz smijeh.
Misli da je nezahvalno samu sebe opisivati, ali kako smo inzistirali, rekla nam je da je generalno optimistična, dosta emotivna i miroljubiva.
– Imam naravno i mane, a poprilično sam i tvrdoglava, s čime najveću bitku vodi moj muž – priznaje.
Svi koji poznaju Lanu, znaju da se voli lijepo obući i srediti te da uvijek pazi da sve što nosi bude usklađeno i u trendu te da joj lijepo stoji.
– Nemam određeni stil, nosim što mi se u određenom trenutku svidi i kako se osjećam, kao i većina žena, pretpostavljam. Najradije nosim traperice i t-shirt, jer mi to uz tenisice i neke niske sandale funkcionira danju, a za večernji izlazak nabacim dobre štikle i eventualno sako. Volim i ljetne haljinice, za posao nosim ipak nešto klasičnije.
Priznaje da, kao i većina žena, ipak najviše voli cipele.
– Da, najviše od svega u ormaru imam cipela, kao pravo žensko. One mi uvijek dobro stoje, bez obzira na bilo kakve promjene na tijelu, kilaži, itd. i one su mi baš pravi ‘guilty pleasure‘. A imam super muža koji mi nikad, ali nikad, nije prigovorio da sam kupila još jedne cipele, još mi i on zna kupiti ako mi neke zapnu za oko. Imam i dosta sakoa koje najviše nosim na poslu – kazuje nam o sadržaju svoje garderobe.
Za odlaskom u shopping više i nije baš luda, nerviraju ju gužve u dućanima pa većinu stvari kupuje online.
– Naravno da nekad ipak prošetam dućanima, pa ako mi se nešto svidi, kupim, ali obično kad odem planski u shopping, no uglavnom ne kupim ništa pa sam od toga odustala – kaže.
Što pak nikad ne bi obukla na sebe, nije baš bila sigurna.
– Ufff, ne znam, nisam baš razmišljala o tome, ali recimo najlonke na sandale mi nikad nisu imale smisla, a ni ovaj trend biciklističkih hlačica mi nije baš sjeo. Ali, naravno, nikad ne reci nikad, bilo je nekih stvari koje mi nisu nikako sjedale pa sam ih na kraju ipak obukla – priča nam.
Od bezbroj životnih iskustava najzanimljivije joj je bilo ljeto provedeno u Americi, još kad je studirala.
– Iskustvo je to koje preporučam svim studentima, neka iskoriste priliku jer poslije je to malo teže posložiti i organizirati. Ja sam provela četiri mjeseca u malom gradiću Cape May u New Jerseyu, na istočnoj obali, putovala Amerikom i upoznala predivne ljude s kojima sam još u kontaktu i velika mi je želja jednom otići tamo s mužem i sinom – kaže Lana.
A onako najiskrenije, kazuje nam kako joj je najveća želja velika obitelj.
– Kad sam bila trudna s Tomom, naravno da mi je bilo najbitnije da bude zdrav, ali potajno sam se baš nadala sinu. Sad bih jako voljela imati kćer, a oduvijek pričam i da bih htjela troje djece, što mi je sada zbog zdravstvene situacije malo upitno, ali nadam se da će mi se ta želja ostvariti. Ja sam mlada izgubila brata i strašno mi nedostaje i baš bih željela da moj Toma jednog dana bude veliki braco i da pazi na braću/sestre kako je i Dario uvijek pazio na mene – zaključuje ona svoju emotivnu priču, iz koje, vjerujemo, da svi mogu izvući dobru životnu pouku.
