Predodređene da postanu akumulacije, rijeke Allier i Loire borbom njenih stanovnika ostale su biserom ne samo Francuske, već i cijele Europe. One su i postale model suživota čovjeka i njihovih rijeka te održivog načina gospodarenja rijekama i obrane od poplava.
Veslanje Allierom u njenom donjem toku daje najbolji dojam o izgledu rijeke. U svojem srednjem toku, svojim sprudovima i strmim, erodiranim obalama Allier podsjeća na naše Dravu na prijelazu između srednjeg i donjeg toka. Rijeka blago meandrira u nizinskom krajoliku, ponegdje između niskih brežuljaka. Udžbenički se šljunčani sprudovi izmjenjuju se već obraslim riječnim otocima, načičkanim vrbama i ostalim pionirskim biljkama. Matica je relativno spora i sigurna, a voda mutna i smećkasta od nedavnih kiša. Mjestimice se od matice odvaja rukavac.
Rijeka je od iznimnog biološkog bogatstva, naročito za ptice. U kasno proljeće su na mnogim sprudovima kolonije crvenokljunih čigri, a uz njih brojne su i male čigre, vrlo ugrožena i rijetka vrsta koje u Hrvatskoj ima samo 15-ak parova. Vrsta koja se uopće ne gnijezde na našim rijekama ćukavica, vitka ptica smeđeg perja i neobično velikog, žutog oka, veličine manje kokoši. Nasuprot sprudovima su često strme i erodirane obale, također vrlo vrijedna staništa za ptice. Brojnost pčelarice, bregunica i vodomara također je velika, kao i broj naseljenih obala. Rijeka Allier krasno je uklopljena u okolni krajolik. Iza uskog, prvog reda vrba i topola, a ponekad sve do samih obala prostiru se zelene livade. Vjetar njiše travu, dok poput crveno-bijelih otočića u zelenom moru krave mirno pasu. U daljini strše drveni štagljevi farmi, svako malo izviruju crveni krovovi starinskih kuća, ali i kupole dvoraca. Ukratko – francuski šarmantno.
Veslajući tri dana, gotovo je začudno da se na obalama rijeke se ne može vidjeti ni jedna regulacijska struktura kao u većini europskih rijeka, naročito u nizinama. Naravno, to se ne odnosi na sela i gradove gdje bi erozija ugrozila infrastrukturu. A gornji tok Loire i njena pritoka Allier trebale su krajem osamdesetih biti pregrađene s četiri velike brane. Njihova uloga bila je obrana od poplava, navodnjavanje i dakako proizvodnja električne energije. Jedan od povoda bilo je i stradanje gradića Brives-Charensac 21. rujna 1980. godine, kada je smrtno stradalo osmoro judi uz ogromne štete u imovini. Jedna od njih, Serre de la Fare potopila bi 20 km očuvanog kanjona. Također, značajno bi se ugrozila iznimna biološka raznolikost: 103 zaštićene biljne vrste i 107 životinjske te 201 SCI i 15 SPA područja unutar mreže NATURA 2000.
To je dakako alarmiralo i organizacije za zaštitu okoliša, ribiče, znanstvenike, ali masovno i lokalno stanovništvo te je 1988. nastao je pokret Loire Vivante (živuća Loire) pod vodstvom WWF-a. Nakon višegodišnjih demonstracija, sudskih tužbi, kampiranja na mjestu gradilišta i ostalih oblika protesta, francuska vlada je odustala 1991. od brane Serre de la Fare, a 1994. i od cijelog projekta. Štoviše, odlučeno je da će se s rijeke ukloniti tri postojeće brane, te usvojiti plan gospodarenja ovom rijekom zvan Plan Loire Grandeur Nature težak 110 milijuna dolara koji će uvažiti sve njene prirodne značajke i ljude koji žive na njenim obalama. Ovaj plan podrazumijeva prije svega održivu obranu od poplava kroz koncept „dajmo rijekama prostora“ i revitalizaciju rijeka, zajedno s novim načinom gospodarenja rijekama. Primjerice, u okolici grada Brives-Charensac rijeka je proširena, uklonjene regulacijske strukture, dva postojeća mosta su modificirana za bolji protok vode, a nekoliko industrijskih građevina premješteno van dosega poplavnih voda. Vrlo velika pažnja usmjerena je na rano predviđanje poplava radi adekvatnih mjera. Postavljen je i novi radar koji prati meteorološke prilike i kiše u širem području. Pomoću kompjuteriziranog sustava je moguće predviđanje 5 satu unaprijed, a organizirane su ekipe za brzu reakciju. To je sve „koštalo“ 60 milijuna dolara, izvedeno i uz pomoć EU LIFE financiranja.