Tog kišnog popodneva na ludbreškom glavnom trgu dočekali su nas Marko i Beata, dvoje mladih koje je spojila zajednička sudbina: oboje imaju teškoće s vidom. Marko je pred sebe ispružio poznati bijeli štap, alat koji mu pomaže da se snalazi u prostoru dok je Beata vodila kujicu Reu. Trebali smo prošetati šetnicom po Otoku mladosti, no nenadani pljusak spriječio nam je planove. Kažu da se tamo osjećaju sigurno, jer nema prometa, a opet su u središtu grada.
– Šetnica nam je preporod. Ne moram brinuti hoću li nastradati na cesti, mogu otići sam s Reom, nisam u napetosti i ne moram slušati promet. Priroda je, Rea može trčati, a mi hodamo slobodno. Šljunak je pa se čuje kad netko prilazi, puno je lakše i slobodnije nego na cesti – započeo je Marko naš susret te predložio da se popnemo do njihovog stana u samom centru.
Ludbrežanin Marko Gerić (32) magistar je edukacijske rehabilitacije i ne vidi na lijevo, a na desno oko vidi tek tri posto. Djetinjstvo mu je, kaže, bilo kao u svakog djeteta: igra s vršnjacima, učenje, škola… Kad mu je bilo devet godina dijagnosticiran mu je uveitis, odnosno upala srednje ovojnice oka.
Pred očima se pojavio “roj mušica”
– Skužio sam da mi se nešto dešava, da imam pred očima k`o neke mušice. U školi su mnogi nosili naočale, čak mi je to bilo i fora, pa sam rekao tati da mi nešto nije dobro s vidom. Odveo me na pregled u optiku u Varaždin. Ondje su uočili da se ne radi samo o dioptriji pa sam upućen na specijalističke pretrage – govori Marko.
Dobio je dioptrijske naočale i nekako je funkcionirao. Mjesečno je nekoliko puta posjećivao liječnike, prošao šest operacija, po tri na svakom oku, no to nije pomoglo i njegov je vid bio sve slabiji.
S 14 godina odselio je u Zagreb, upisao Srednju grafičku školu. Živio je u đačkom domu na Trgu Marka Marulića. Tu se, kaže, osamostalio. Upale su se, međutim, dalje razvijale, a veći problemi počeli su krajem trećeg srednje kada mu je postajalo sve teže na satu crtanja.
– Drastičnije mi je vid počeo padati od 17 do 19 godine, tad je najviše nastradao. Pitanja i odgovore za maturu čitala mi je bivša cura, jer nisam sam vidio. Uspio sam dovršiti treći i četvrti razred unatoč poteškoćama – priča nam.
U četvrtom srednje Marko više nije bio videća osoba, a zatim je morao naučiti živjeti sa sljepoćom. Ostao je u Zagrebu i nakon završetka srednje preselio bivšoj djevojci. Postajao je, međutim, sve više ovisan o tuđoj pomoći i to ga je smetalo.
– Znao sam se zabijati u stupiće na pješačkim stazama i u semafore, kante za smeće dok nisam shvatio da bih se jednog dana mogao tako zaletjeti u parkirani tramvaj. Sve sam doživljavao kao neku šalu ili zezanciju, ali u svakoj ima i istine. Kad sam skoro nastradao u prometu, kliknulo mi je da bih morao potražiti pomoć. Trebao mi je period da se sa sobom zbrojim i, u krajnjoj liniji, osvijestim da ne vidim. Morao sam podsvjesno sa sobom raščistiti stvari – otkriva.
U Vinko Beku je u godinu dana dobio samostalnost
Javio se u Hrvatski savez slijepih, a oni su ga uputili u Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, ustanovu za psihosocijalnu rehabilitaciju slijepih i slabovidnih osoba. U godinu dana najprije je samostalno svladao kretanje uz pomoć bijelog štapa, zatim Braillevo pismo, tiflotehnička pomagala prilagođena za osobe s oštećenjem vida koje prikazuju informacije putem taktilnih i zvučnih obilježja.
– Tamo sam došao s idejom da bih išao na prekvalifikaciju za telefonistu, odnosno telefonskog operatera, jer, što će kome u poslu slijepi grafičar. To mi je u ono vrijeme bila slamka spasa, da se nešto oko mene dešava. Tada me kolegica iz Splita zafrkavala s idejom da upišem faks, na što sam se nasmijao, jer sam smatrao da nema nikakve koristi od fakulteta. Negodovao sam, ali sam probao… – kaže.
Otkad je završio srednju školu prošlo je, tada, pet godina pa je najprije trebao položiti državnu maturu, jer ju njegova generacija, kaže, nije polagala. Prošao je pripreme iz hrvatskog, engleskog i matematike… Paralelno je polazio psihosocijalnu rehabilitaciju u Vinko Beku.
– Tri tjedna sam zagrijao stolicu, išao na pripreme s klincima iz tamošnje srednje škole, jer je Centar osmišljen tako da je u prizemlju srednja škola s djelomično gimnazijskim programima i upravno-pravnim, a na katu odjel odraslih i dom. Osiguran mi je bio videći asistent kao podrška pri pisanju, kojem sam diktirao – govori.
Marko je završio Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
Nakon tog izazova koji je uspješno odradio, upisao je 2011. godine Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet – smjer rehabilitacija, modul: Rehabilitacija osoba oštećena vida.
– Psihologija me jako zainteresirala, jer su me u Vinko Beku svojim odnosom i postupanjem brzo izvukli iz dna. Rehabilitatorica mi je dala samostalnost u roku od tri mjeseca. Sada mogu otići od točke A do točke B bez da žicam frenda ili frendicu, i bez da itko dolazi po mene. Samo uzmem štap u ruke i krenem. Znam rute i nitko mi ne treba. U tom trenu u toj ženi sam “vidio boga”, što je logično, “digla” me u kratkom roku. Tada sam shvatio da bih i ja mogao drugima pomagati, to mi je bilo top! – govori s oduševljenjem.
Za vrijeme studiranja i prakse u Vinko Beku, upoznao je djevojku Beatu Orozović (25) iz Slavonskog Broda, a u međuvremenu dijagnosticirana mu je i multipla skleroza. Beata od rođenja vidi 10 do 15 % na oba oka, i u usporedbi s Markom je, kaže, sokol. To je njihova interna zezancija, otkrivaju. Život u Zagrebu postajao im je preskup, a i nakupio se i silan stres…
– Zadnjih pet, šest godina putovanja na faks pa presjedanja s faksa na milijun tramvaja, autobusa, s jednog dijela Zagreba na drugi… sa svojom sljepoćom i multiplom nisam mogao više pratiti taj užurbani život, taj tempo, bio sam psihički potonuo – kaže.
Marko i Beata su se iz Zagreba vratili u Ludbreg
Tako se nakon stručnog osposobljavanja u Savezu slijepih, vratio prije dvije godine s Beatom u Ludbreg. Nabavili su psića, za kojeg Marko kaže da je njegov terapijski pas.
– Kad sam se vratio iz Zagreba, psihički sam potonuo. I radi multiple mi Rea znači život, jer me natjera da odem van, nema šanse da bih, inače, otišao prošetati sam, primjerice prije ili poslije kiše, doslovno me natjera – ističe.
Beata je završila srednju upravnu školu u Vinko Beku, a stručno osposobljavanje odradila je u Gradu Ludbregu. Slažu se da je teorija u školi jedno, a praksa i život nešto sasvim drugo. Njihova potraga za poslom završavala je, kažu, bezuspješno.
– Da me žele zaposliti u Varaždinu na profesionalnoj rehabilitaciji, primjerice da budem u komisiji za vještačenje, to bih mogao raditi bez problema. No, naš zakon i sustav socijalne skrbi ne dozvoljavaju da ja kao slijepa osoba radim s drugom slijepom osobom. Ali na fakultet će redovno primiti, država će ispucati mnogo novaca na mene kao studenta, samo da se u statistikama navede koliko je osoba s invaliditetom u Hrvatskoj završilo fakultet – kaže Marko.
U cijeloj državi je, slažu se oboje, općenito kaos
– Sve je dobro dok si u sustavu školstva, poslije od toga nemaš ništa i sam se moraš snalaziti. Primjerice, ne možeš otvoriti privatnu firmu, jer u registru poslova nema edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti kao takve. I opet, i da i otvoriš, trebao bi opet zaposliti nekog rehabilitatora, jer, ne možeš sam i neće ti nitko dopustiti da po Ludbregu ideš nekoga učiti hodati s bijelim štapom – govori Beata koja je umjetničko-kreativni tip pa joj se otvorila ideja za pletenjem košarica od vrbovih šiba jer, kaže, za tu aktivnost ne mora koristiti nikakvu iglu i konac, a za vezenje treba dobar vid.
– To mi je bilo kul, ali nigdje nisam mogla doći do šibe, jer je danas nigdje nema za kupiti u komadima. Tražila sam po internetu nešto s čime bih se mogla zabavljati te sam vidjela da se može motati papir preko štapića, i onda s njime raditi bilo što. Napravila sam vaze, košarice u obliku zečeva te psa, odnosno repliku naše psice Ree – kaže.
Ta aktivnost ju, kaže, opušta, treba strpljenja, zabavi se, i posvećena je procesu… Od materijala ništa ne kupuje, osim ljepila, iskoristi ono što ima u kući, poput papira, nekih plastičnih dijelova…
Ljudi, nadovezuje se Marko, ne znaju kako pristupiti osobi s oštećenjem vida.
– Često misle da mi i njih prepoznajemo. Bilo bi nam lakše kad bi se i izravno predstavili kad nam se obraćaju, jer ponekad se osjećam malo neugodno kad ne znam s kime pričam, a druga strana misli suprotno – govori.
U vrtiće i škole bi trebalo uvesti edukaciju
– I to u konačnici zagovaram. Čak sam s prijateljima pisao projekt za zakladu EU koja želi sredstva preusmjeriti za dobrobit u društvu, pa smo imali ideju da napravimo edukaciju za videću populaciju: ljude koji rade u bankama, pošti… da ih se stavi u poziciju, primjerice sa simulacijskim naočalama koje simuliraju neko oštećenje vida pa da se javnost senzibilizira o našim problemima. Imam puno teorijskog znanja i osobnog iskustva, zajedno s Beatom, i zato se tako dobro podudaramo. Ona je moj život, i to je tako. Bez nje ne bih mogao funkcionirati u milijun stvari. Svatko tko je slijep i kaže da je samostalan, to nije istina – kaže.
Marko priznaje da ljudi imaju predrasude prema slabovidnim i slijepim osobama, a njih dvoje žive kao zdrave osobe i pozitivno gledaju na budućnost. Školovani su, kreativni i ambiciozni, kuhaju, zabavljaju se, druže s prijateljima, ali ponekad, jednostavno, trebaju potporu. Ovo dvoje impresivnih mladih se ne predaje, a njihova strpljivost i hrabrost mogu svima biti dodatan poticaj za ustrajanje u životu.
