Teško je pobrojiti sve tekstove napisane povodom zavidnih rezultata ludbreške hrvačice Ive Gerić. Uspjeh za uspjehom, postolje za postoljem, medalja za medaljom. Posljednju, brončanog sjaja, ugrabila je na juniorskom Europskom prvenstvu u Dortmundu.
– Došla sam s ciljem uživanja u svakome trenutku natjecanja. Nisam se željela zamarati rezultatom. Znala sam da sam spremna, trebala sam se opustiti i hrvati onako kako hrvam na treningu – uvodno nam kaže I. Gerić.
Na prvoj stepenici, u kvalifikacijama, savladala je Azerbejdžanku Zhalu Aliyevu, dok je u četvrtfinalu bila bolja od bugarske predstavnice Viktorije Vaskove. Uslijedilo je polufinale i borba s Alinom Kasabijevom. Nažalost, Ruskinja je bila bolja i pobijedila Ludbrežanku.
– U polufinalu mi se dogodio mali peh. Glava mi je ostala preblizu koljenu, skopčala me i tuširala. Svima nam je to bio šok, toliki da nisam uspjela ni plakati nakon borbe, inače prvo ide drama. Sada sam bila u transu, zašto se to meni dogodilo? Nitko nije progovorio ni riječ, samo me trener pitao: Kako, pa nitko te pet godina nije tuširao? – priča nam, potvrđujući kako je jedan trenutak neopreznosti doveo do poraza, i to na način koji godinama nije doživjela.
Ipak, do svojega odličja – koja su, ponovimo, u njezinu slučaju gotovo konstanta – stigla pobijedivši Nadzeyu Bulanayu iz Bjelorusije.
– Drugim je curama jako brzo ulazila u noge pa smo imali taktiku čekati njezin prvi napad. Htjela sam joj doći na leđa i u parteru napraviti bodove. Međutim, kako sam cijelu borbu bila maksimalno koncentrirana na gard, nijednom nije skočila jer nije imala priliku. Išla sam na taj zadnji bod, na njezinu pasivnost – prepričala nam je.
Došla sam u fazu stagnacije. Ovo me napunilo, spremna sam za dalje
Sve je išlo kontra od onoga što su planirali, tvrdi, pa je zadovoljna ostvarenim.
– Znam da mogu bolje, ali i ovo je super rezultat – smatra I. Gerić.
Iza nje, kao i iza brojnih drugih sportaša, jesu teški mjeseci netreniranja zbog pandemije. Time ostvareni rezultat dobiva na težini.
– Dozvolu za treninge na strunjači imali su samo sportaši prve i druge kategorije, a ja sam šesta. Radili smo kod trenera doma. Složio nam je teretanu u kojoj smo održavali kondiciju – opisuje razdoblje obilježeno koronavirusom, nakon kojega joj je trebalo mjesec dana za povratak u pravu hrvačku formu.
– Imam osjećaj da mi je to vrijeme dobro došlo. Stalno sam imala natjecanja, što me ispraznilo, došla sam u fazu stagnacije. Mislim da me ovo sada napunilo. Spremna sam za dalje – dodaje.
Predsjednik ludbreškog kolektiva Nino Dulikravić iznenadio ju je poklonom – automobilom!
– Prvi dan, kada su me dočekali, svi su bili nekako prenormalni. Od njih očekivati nešto normalno jednako je kao od mene ne očekivati medalju. Rasplakala sam se, bio je šok. Nisam očekivala baš auto – za kraj je kazala I. Gerić, dodavši kako autu predstoji registracija pa će biti spreman za cestu i za nju kao svježu, mladu vozačicu.