Karate je moja prva ljubav, tvrdio je Luka Cestar kada smo razgovarali o njegovoj, krajem prošle godine pokrenutoj Karate Akademiji Koprivnica. Priče oko prvih ljubavi, osim što su prve, najčešće su i same po sebi nezaboravne, pune zanimljivih detalja, sretnih i manje sretnih trenutaka i šarenih emocija. O njima, dakle, valja pričati.
Prije no što je pokrenuo Akademiju – danas sačinjenu od 20 polaznika kojima je cilj kroz zabavu i veselje približiti karate kao odličan bazični sport – Cestar je i sam bio uspješan natjecatelj. Na pitanje tko ga je uveo u svijet ovoga borilačkog sporta, odgovara – višak energije. Krenuvši sa sedam godina, treneri su ubrzo shvatili kako ima crtu.
– Bio sam idealno građen za karate: mršav, visok, dugi ekstremiteti, agilan i eksplozivan. S gotovo svih natjecanja vraćao sam se s medaljom, većinom zlatnom – prisjeća se.
Kao mlađi kadet uvršten je u reprezentaciju Hrvatske, u čijem se sklopu čeličio s dvije-tri godine starijim borcima. Nizao je nacionalne i međunarodne medalje, što je bilo problematično u kontekstu izostanaka iz srednje škole. Nerijetko su pripreme trajale i po dva tjedna, ali uz pomoć roditelja i sestre, kao najčvršćih oslonaca, sve je uspješno savladao. Premda se sve činilo idealnim, dogodilo se ono od čega strahuju svi sportaši. Ozljeda.
– Tada, kada sam se natjecao, nije postojala tako dobra zaštitna oprema kao danas, ozljede su bile puno češće. Zbog toga mi je triput pukla palčana kapsula na desnoj nozi – pojašnjava Cestar, spomenuvši kako prva dva puta nije niti išao liječniku, dok je kasnije bio na tretmatnu kod fiziterapeuta nogometnog velikana, Intera iz Milana, i koji je radio sa starim, brazilskim Ronaldom.
Kako je i sam rekao, višak energije nešto je što ga je oduvijek karakteriziralo. Vjerojatno je baš zato istovremeno volio odigrati partiju maloga nogometa, baciti se na pijesak spašavajući odbojkašku loptu ili pak istrčavati i pokušavati se obraniti od drop shotova na tenisu.
– Došlo je do zamora materijala, ligamenti su mi pukli na terminu maloga nogometa. K tome, u pitanju je bilo i puknuće meniskusa. Nakon operacije prestao sam se aktivno natjecati – govori Cestar za čije je psihičko stanje prelazak s nebrojeno mnogo aktivnosti na nijednu bio vrlo, vrlo težak.
Višak energije i – smirenost?
Oni koji ga poznaju zasigurno su već tada shvatili kako neće mirovati, unatoč svemu. Prebacivši se u trenerske vode, uz osjećaj odgovornosti prema sredini koja ga je stvorila, s roditeljima vodio je Karate klub Đurđevac. Nakon te epizode, a prije pokretanja Akademije, svoje je znanje na mlade naraštaje dijelio u zagrebačkom Karate klubu Bushido te Karate klubu Koprivnica.
– Mentalitet ljudi u svakome od tih triju gradova je drugačiji, ima svoje pozitivne i negativne strane. Da bi si olakšao situaciju, moraš biti fleksibilan i napraviti procjenu kako s kime raditi. Srećom, u tome sam svaki put uspio – siguran je i ponosan Cestar.
Zanimljivo je kako uz višak energije njegovu osobnost čini i oprečna smirenost, odlika koja pomaže u ostvarenju svih ciljeva, pa tako i onih sportskih.
– Ponekad kažu kako sam i previše smiren, da bih trebao biti oštriji. No, meni je ovakav način rada dao velike rezultate, ne mislim ga mijenjati – samouvjereno zvuči.
Đurđevčanka Ema Juričić i Zagrepčanin Luka Kondić čine samo maleni, ali iznimno uspješni dio karatista s kojima je Cestar radio. Iskustvo prikupljeno tijekom niza borbi veliki je faktor u izgradnji trenera, vjeruje, istaknuvši potom da odličnog natjecatelja iznad ostalih postavlja sposobnost prema kojoj, unatoč lošem nastupu, može doći do pobjede.
– Ema je rezultate postigla defenzivnim stilom, odnosno nevjerojatnim tajmingom za kontru i presretanjem. Luka je njegovao napadački princip koji sam i ja imao, u čemu sam se prepoznao. U mlađim sam danima trenirao i hrvanje. Time sam stekao znanje o bacanjima koja je Luka shvatio te ih toliko dobro radio da mu nitko ništa nije mogao. Razlog je to zašto je bio viceprvak Europe i treći u svijetu – prepričava Cestar.
Branko Jurenec, trener koji ga je najduže trenirao ugradivši mu “fajterski stav, i Miroslav Puž, prepoznatljiv po disciplini iz koje proizlazi samokontrolora kao važan segment uspjeha, čine dvojac čiji je rad posebno utjecao na Cestara. Dakako, viša razina reprezentativnog karatea podrazumijeva pojedinačne trenere, bilo za taktiku, fizičku spremu ili drugo područje, pa mu je samim time teško izdvojiti jednoga. No, sigurno je kako je svatko od njih u borbenog Podravca usadio dio nužnih vrijednosti.
– I mladima i starima pristupa se posebno, ne odgovara svakome isto. Kod starijih je stav izgrađen, a mladi trebaju shvatiti što žele. Da nisam tako radio s Emom ili Lukom, ne bi osvojili čudo nagrada. Imali su totalno drugačije stilove. Razvijao sam ih u smjeru koji im odgovara – objasnio nam je razlike u načinu treniranja.
“Oni su mi nepresuđan motiv u svemu što radim.”
Koliko je ta njegova prva ljubav velika govori i činjenica da se s njom povezao i na sudačkoj razini. Naime, Cestar je vlasnik najveće sudačke licence Hrvatskog karate saveza za borbe i kate. Ujedno je ispitivač HKS-a za karate zvanja, a posjeduje i diplomu Hrvatske olimpijske akademije za trenera karatea.
– Na tatamiju se nalazi pet sudaca, jedan glavni i četiri u uglovima. Za donošenje odluke uvijek su potrebna dva ista mišljenja. Zato je teže navlačiti za nekoga. Ali, da je bilo nezahvalnih situacija, bilo je – odgovara Cestar na pitanje o toj karataškoj sferi.
Čini se kako između Cestara i karatea zaista postoji neka povezanost. Što donosi budućnost?
– U projekt Akademije ušao sam sa svojom obitelji – suprugom i dvoje djece, sinom i kćeri. Oni su mi nepresušan motiv u svemu što radim. Supruga mi je odavno govorila kako bih trebao otvoriti svoje i probati raditi. Moje su želje dugogodišnje, jedino se tako može nešto napraviti. Plan je imati svoju dvoranu i izgraditi klub konkurentan na karate karti Hrvatske. I šire – zaključuje Cestar.