Suze, očaj, nevjerica i beskrajna tuga, a s druge strane toplina i zahvalnost. Riječi su kojima bismo opisali osjećaje majki i djece iz Ukrajine, koje smo danas posjetili u đurđevakom hotelu Picok, gdje su pronašli svoje privremeno utočište.
Njih 74 jučer je u prijepodnevnim satima autobusima stiglo u grad Picoka, nakon tri dana puta.
Stigle su umorne, uplašene, izgubljene majke s tek malo osobnih stvari i djecom svih uzrasta uz sebe, bez pelena, vode i osnovnih potrepština.
Danas su se već smjetili, udomaćili kolilko su mogli, djeca su se igrala u maloj igraonici napravljenoj za njih, a mame međusobno razgovarale i bodrile se.
Unatoč tome što su prošle, bile su raspoložene za razgovor, kao da žele nekome ispričati kroz što su sve prošle, o detaljima i sudbini koja ih je snašla, a kakvu nisu zamišljale ni u najluđim scenarijima.
Jedna od njih je Ina, majka Coste i Denisa, dječaka starih 10 i 11 godina. Do pred koji dan njihova stalna adresa bio je Kijev.
Prije nego su krenuli na put u nepoznato, proveli su devet dana u podrumu slušajući pucnjeve i zvukove granata, a onda su krenuli na put, u probijanje. Ona i djeca su otišli ne bi li se spasili.
– Suprug je ostao boriti se – kaže nam Ina i počinje plakati, pa nastavlja:
“Tri smo duga dana proveli na putu, vozili se vlakom i autobusom. Sad smo ovdje, na sigurnom, lakše je – kaže.
No brine za supruga, brine za budućnost svojih dječaka koji tek moraju krenuti u život. Doma, u Kijevu, radila je u logistici, a istovremeno je bila i poll dance trenerica.
Iako ne zna koliko će se ovdje u Đurđevcu zadržati, plan joj je potražiti posao kako bi sebi i djeci osigurala ono najpotrebnije.
– Djeca su se ovdje smirila, trzali smo na svaki zvuk, kad je netko pomaknuo stolicu, skakao – priča nam o traumama koje imaju.
Ina nam kaže kako se ne može načuditi koliko je ovjde divnih ljudi, kako su ih svi toplo prihvatili, dali im sve što im treba.
– Hvala svima, ovo su divni ljudi. Hvala na gostoprimstvu – kazuje ona.
Pitamo ju treba li im što, odmahuje glavom.
– Imamo sve što nam treba. Osim možda kuhala za vodu, da djeci možemo pristaviti čaj, ugrijati vodu za mlijeko, ništa drugo – veli nam skromno Ina.
Još jedna majka, Marina, stigla je u Đurđevac s 14-godišnjim sinom. Kao i Ina, provela je devet dana u podrumu u mjestu koje je bilo poplavljeno i nakon toga pješačila u ratnoj zoni do prvih ljudi koji su im bili spremni pružiti pomoć. U kraju koji su napustili uvjeti su bili sve, samo ne ljudski.
– Bili smo u poplavljenom podrumu, temperature su bile ispod nule, padao je snijeg, nismo imali hrane. Nakon devet dana smrzavanja i strahotnom slušanju pucnjave, raketa i bombi krenuli smo na put po razorenom gradu – rekla nam je sugovornica isto tako zahvalna na svemu što su joj domaćini priredili da bi se osjećala što bolje.
Kaže da još ne zna koliko će se ovdje zadržati, pita nas koji joj je ovdje status, a plan joj je otići raditi u Norvešku.
– Iznenađenje nam je što su nas ljudi koje smo sad upoznali tako dočekali, prihvatili, dali nam sve što nam treba. Ovo je prva noć koja smo mirno spavali – priznaje nam.
Hotel Picok na brzinu je pretvoren u prihvatilište. Njegovim hodnicima kreću se volonteri Crvenog križa koji su odmah s dostavom odjeće i obuće. Sve je u kratkom roku preuređeno s namjerom da bi se ljudi odmorili, dok se ne snađu i vide kako i kamo će dalje.
Izvještavaju: Sonja Badalić i Kristina Kos
