Život nekad nosi teške sudbine i tragedije, a svu njegovu okrutnost osjetio je Mihael Prispilović (8), dječak koji je još jednu Novu godinu dočekao bez preminule sestrice i mame te teško bolesnog oca Željka (42) piše 24 sata.
Vijest o tragičnoj nesreći kraj Koprivnice, u kojoj je u naletu mlade vozačice poginula dvogodišnja djevojčica, a njezin otac završio u komi, prije nešto više od dvije godine odjeknula je Hrvatskom.
Otac i dvoje dječice tog jesenjeg utorka hodali su prema autobusnoj stanici u malom podravskom selu Cvetkovcu kako bi majci, koja je ležala u bolnici u Zagrebu boreći se s melanomom, produžili dopunsko zdravstveno osiguranje. Željko je na ramenima nosio svoju dvogodišnju ljubimicu, a Mihael koji je tada imao samo šest godina hodao je uz njega s desne mu strane.
Nesreći u kojoj je vozačica, koja je žurila na frizuru za vjenčanje, autom pokosila sestricu i oca, svjedočio je Mihael, koji je čudom ostao neokrznut. Otac Željko s osam slomljenih rebara proveo je 25 dana u induciranoj komi. Uslijedile su dvije operacije mozga i ugradnja umjetnog kuka, nakon čega je morao učiti hodati te se i danas kreće pomoću štake. Ovaj bivši profesionalni vojnik je od ove godine u invalidskoj mirovini, a živi u domu u Koprivnici gdje za njega skrbe 24 sata na dan.
– Fizički se malo bolje osjećam jer mogu hodati, ali nikako ne mogu preboljeti obiteljsku tragediju – rekao je Željko Prispilović za 24sata.
Nesreću je jedva preživio, no traume su ostale i danas. Govori teško i na trenutke se ne sjeća nekih stvari. Za smrt kćeri je saznao sedam mjeseci nakon kobne nesreće i udarca Škode Octavije.
Kao da ta tragedija nije bila dovoljna, prije pola godine dječaku je od teške bolesti umrla i majka, Željkova supruga. Iza njih je ostala tek obiteljska kuća koja Mihaelu, sjetno nam kaže, najviše nedostaje. Pošto je tata u Domu, danas o njemu brinu baka Slavojka (59) i djed Petar (63) Subotić inače roditelji preminule majke. S njima živi u Malom Lošinju.
– Najveća mi je želja vratiti se u kuću u Cvetkovcu i da se što češće viđam sa sinom. Jako mi nedostaje – pretužan je Željko.
Baš kao i djed Petar.
Dok njegovi vršnjaci ovih dana bezbrižno slave, malenome Mihaelu su nepoznati dobročinitelji uljepšali ove blagdane te razveselili njega i njegove baku i djeda. Ujedinili su se iz svih krajeva svijeta i iznenadili ga mnogobrojnim poklonima te im tako barem malo financijski olakšali ulazak u novu godinu.
– Nasreću, ima dobrih ljudi koji pomažu i koji su poslali toliko darova koji su Mihaelu neizmjerno uljepšali Božić. Pokloni stižu iz cijele Hrvatske, Njemačke, Švicarske, Irske, Austrije, sa svih strana. Jako smo zahvalni, nemamo riječi. Toliko je tih darova, čizmica, robice da više nemamo kud sa stvarima u ovome malom stanu pa ih i sami prosljeđujemo dalje potrebitima. Čak je dobio bicikl i ono što je najviše želio, laptop – zahvalni su baka i djed koji, iako u teškoj financijskoj situaciji jedva pronalaze sredstva za unuka, nisu nikad tražili ičiju pomoć.
Živeći od djedove male mirovine teško ispunjavaju sve unukove potrebe, iako Mihael ni nema velikih želja.
– Trudimo se Mihaelu pružiti djetinjstvo kakvo zaslužuje. Supruga je prestala raditi kako bi mu se posvetila jer ja ne mogu sam, imam problema sa stopalom i teže se krećem – kaže djed Petar koji nam sa sjajem u očima, dok gleda Mihaela, priča koliko je njegov unuk divan i poslušan dječak.
– Mihael najviše voli s bakom šetati po šumi i brati gljive, voziti bicikl ili ići sa mnom u Udrugu ‘Idem i ja’, gdje dodatno vježba zadatke iz matematike i čita knjige. Nedavno smo ga upisali i na atletiku, obožava vježbe na spravama – kaže djed.
Kroz teške životne nedaće lakše prolaze svi zajedno pa su jedni drugima neizmjerna podrška.
– Imamo svoj red, ustajemo u sedam, doručkujemo i onda on ode u školu, gdje ostane u produljenoj nastavi i piše zadaću. Kad dođe kući, ručamo, malo se poigra, pogleda crtiće, večeramo i u 21 sat ide u krevet. I on taj red poštuje, nema problema i jako je privržen – priča djed Petar, koji je s bakom Slavojkom nedavno i službeno postao Mihaelov udomitelj i skrbnik.
– Dide, zaboravio si reći i da volim plivati i roniti – dodaje dječačić grleći ga oko vrata, no čim primijeti suze u bakinim očima, otrči iz sobe mrmljajući da samo mora po nešto. Drago, inteligentno, bistro i znatiželjno dijete danas ide u drugi razred. Voli crtati i bojiti, a kad odraste, želio bi biti policajac, iako mu ni kuhanje nije mrsko, govori dok sam sebi sprema čokolino.
U novoj 2019., ali i idućih nekoliko godina, skromni baka i djed imaju samo jednu želju.
– Da nas posluži zdravlje barem do Mihaelove punoljetnosti – kažu.
Tristotinjak kilometara udaljen od njih, otac Željko kaže nam da ga jedino Mihael drži na životu. Želi se vratiti “normalnom” životu.
– Mislim da bih se mogao sam o sebi brinuti, a nedaleko od kuće je i groblje na kojem počivaju moj mali Anđeo i supruga, pa bi ih mogao svakodnevno obilaziti i sjesti uz njihov grob jer mi je to, uz sina, jedino preostalo – kaže slomljeni otac. Vozačica koja je skrivila nesreću u kojoj je stradala obitelj je osuđena na godinu dana zatvora, koji je naposljetku pretvoren u rad za opće dobro.
Svi koji žele pomoći dječaku donacije mogu poslati na: Petar Subotić (za Mihaela), Vladimira Gortana 11, 51550 Mali Lošinj ili uplatiti novac na IBAN HR6724020063206868001.
Fotografije nam je poslala Iva Funtek koja je još ranije pokrenula akciju za pomoć te je skupljene donacije i sitnice zajedno s dobrim ljudima odnijela malom Mihaelu.
