Marko Palijan posramio konkurenciju

M

Da je mala europska zemlja, Hrvatska, puna talentiranih sportaša stara je priča. Ima nas u gotovo svim sportovima, osvajaju se medalje na svjetskoj razini već godinama. No čini se kako je rođena još jedna zvijezda u sve popularnijoj automobilističkoj disciplini Gymkhana koju je popularizirao Ken Block svojim ludim vožnjama koje graniče sa zakonima fizike.

Marko Palijan iz Križevaca nedavno je ostvario uspjeh kakvom se samo potajno mogao nadati. Nekoliko je puta sa svojom Toyotom Corollom 1.6GT AE86 Hachiroku iz 1984. godine koja razvija slabašnih 135 KS i tek 145 Nm okretnog momenta, posramio zvijeri s 400+ KS poput Nissana S13, S14, 350Z te Mazdu MX-5 i slične automobile. Kako na kvalifikacijskim treninzima tako i na samoj utrci iza sebe je ostavljao velika imena u ovom sportu, svjetske klase poput Liama Dorama, Shanea Lyncha i ostale. Na kraju je završio na četvrtom mjestu te osvojio simpatije gledatelja, službenih spikera i voditelja, te u neku ruku jal i bijes ostalih vozača koji su upravljali daleko skupljim i tri do četiri puta jačim automobilima.

Njegova ekipa koja nije mogla vjerovati koliko su daleko dogurali s toliko malo novca i skromnim bolidom. Uz Marka Palijana bili su; Marko Šafar, Danijel Vrbanec, Ivan Gašparović, Tomislav Škofić i Karlo Levak.

Evo i Markove priče koju prenosimo u cijelosti:

Originalno je finale Gymkhana Grid-a trebalo biti održano u Ateni no zbog financijske i migracijske krize preseljeno je u Englesku što je utjecalo na povećanje troškova i konkurencije no ni jedno ni drugo mi nije smetalo.

Pošto sam prije Grida nastupio na Gymkhana Kings natjecanju u Mađarskoj očekivanja nisu bila velika jer nedostatak snage naspram konkurencije je bio veliki hendikep u Mađarskoj, a na Gridu su me čekali konkurenti s još jačim autima.

Plan je bio steći novo iskustvo s velikog natjecanja i probati ne biti posljednji. Moj Hachi je 1.6l koji s manjim preradama razvija oko 135 KS i 145 Nm na 930 kg spreman za trku, a konkurenti većinom voze Nissane S13, S14, 350Z koji startaju od 2.0l turbo motora od 400+ KS 350+Nm do V8 motora s kompresorom sa 660 KS i 400+ Nm na 1100 – 1350 kg, iznimka je bila Mazda MX-5 1.8 turbo sa 230 KS. Svima je bilo jasno da sam ponio švicarski nožić na borbu mitraljezima, no opet mi nije smetalo.

Za finale su se uz mene kvalificirali Adam Elder, Mike Newland i Dean Newport Hall. Monster je pozvao svoje star vozače Luke Woodham osvajač Grida 2014, Liam Doram vozač Global Rallycross Championship, Shane Lynch pro-drifter, Butssy Butler pro-drifter, Steve „Baggsy“ Biagioni pro-drifter i Dmitriy Illyuk pro-drifter.

Ostalo je šest praznih mjesta za kvalifikacijsko natjecanje 24. listopada, dan prije finala. Sljedeći dan, u petak, bio je trening dan za finaliste i media day. Stigli, postavili boks, odradili briefing, obišli stazu i navalili na trening. Prva vremena svih vozača su bila u rangu 63-70 sekundi po stazi, no rezultat odlučuje zbrojeno vrijeme obje staze.

I krenem ja u desnu stazu te odvezem polako da isprobam grip i izvidim neravnine i vidmo da je moje vrijeme konkurentno no još nitko ne forsira pa nije relevantno. Postavim se u desnu stazu i katastrofa na pomolu blokada diferencijala otkazuje poslušnost te radi samo u lijevim zavojima, a u desnima ne te imam velik gubitak vremena. U dogovoru sa svojim timom nastavljam sa treningom da upoznam stazu, a mogući popravak odgađamo za subotu kada ne vozimo.

Odvozim par vožnji i iznenađenje, u lijevoj stazi gdje diff radi normalno vozim 58s te se ispostavilo kako jedino Elder, Woodham i ja vozimo ispod 60s. Tim mi pada u euforiju, ostatak pučanstva se čudi, a ja padam u depresiju zbog diferencijala jer desna staza nikako ispod 61s. Ispada tu sam, imam šansu, a kvar kvari priču. Trening završava, a tim se baca na popravak auta te zaključuje da diferencijal mora van.

24.10. Subota. Stižemo na stazu i ugodna Engleska kiša pljušti, a tim se baca na posao. Ja na rubu živaca idem gledati kvalifikacijsko natjecanje. Od stotinjak prijavljenih izabrano je dvadesetak vozača, a vozni park ponovo 400+KS. Usprkos mokroj stazi vidi se da ekipa ozbiljno juri i da će nedjeljni top 16 biti pravi. Kako dan odmiče tim javlja da su dijagnosticirali kvar i da ga upravo otklanjaju, ja razvlačim zluradi osmjeh. I taman kad je pao mrak Hachi je sastavljen i na prvom skretanju u desno špera veselo radi bolje nego ikad prije, no moram promijeniti stil vožnje na novi set up.

25.10. Nedjelja. Imamo 90 minuta treninga na raspolaganju prije kvalifikacija, a staza mokra mislim nije da smeta no zbog sušenja na kvalifikacijama će biti drugačiji uvjeti. Krene trening svi voze iznad 60s osim mene koji probijam odmah ispod magične minute… ponovo pučanstvo u šoku, konkurenti u nevjerici, tim opet pada u euforiju, a ja si mislim da mogu i bolje te nekako se top osam smiješi. Imam treće vrijeme no mislim si dečkima možda mokro ne odgovara te stignu ubrzati, a ja se još prilagođavam na novi setup.

Sa startom kvalifikacija kreće i TV prijenos uživo na YouTube, BBC i ITV te ja u prvom pokušaju vozim ukupno vrijeme od 1:59:xx i tim mi javlja da sam u prvih pet što mi je i bila želja da što lakše krenem u natjecanje. Krećem u drugi pokušaj i radim grešku u lijevoj bržoj stazi no svejedno se kvalificiram na peto mjesto.

Monster zvijezde osim Luke Woodhama nisu baš zasjale prema očekivanju mnogih. Dolazim u predstart i vidim da sutkinja pokazuje Liam Doramu na moj auto što ga baš i nije oduševilo, no krene on do mene upoznamo se i pita koliko konja imam te nakon mog odgovora da imam samo 135 KS je pozelenio kao njegov Monster RS13 sa 400+ konja.

Pošto je vidio moje prijašnje vožnje uljudno je zamolio da ga ne osramotim previše. U prvoj vožnji na startu Liam me devastira no ipak ga pobjeđujem za pola sekunde i suci mu dodjeljuju dvije sekunde kaznu jer nije driftao u drift zoni i time stekao prednost. Na razglas čujem da su komentatori u euforiji i da vodim 2,5s te mijenjamo staze, a ja Liama ostavljam dodatne četiri sekunde. Jerod Deanda spiker američke Formule D (najjače drift prvenstvo u USA i vjerovatno u svijetu) mi dodjeljuje nadimak Croatian Crusher.

U top osam me dočekuje Miata sa 100 KS viška i 30 kg manjka, za volanom Rob Woodford. Slika na startu repriza prve borbe. Rob se lansira, a ja mamuzam Hachija kao lud opet stižem prvi na cilj sa velikom razlikom, a engleski spiker urla da vozim ispod 57s, a Miata 62s. Mijenjamo staze i krećem bez pritiska, dodirujem prepreku no ne brinem se jer vidim da vodim i ovu vožnju te pobjeđujem i idem u top četiri.

Tamo me čekaju Luke Woodham, Adam Elder i Danny Cross svi u S14 Sliviama 400+ konja i mene zapadne aktualni prvak Woodham, a Elder Crossa.

Već si kalkuliram treće mjesto jer cijeli dan je Elder najbrži pa Woodham pa ja pa Cross. Mislim si Elder i Woodham finale, a Cross i ja za treće mjesto te ja uzimam podij. No opet katastrofa, Elder pod pritiskom popušta i griješi te Cross ide u finale, a ja gledam kako bronca izmiče no kako postoji i šansa za pobjedu. Startam u desnoj sporijoj stazi i pobjeđujem Woodhama za dvije stotinke i mislim si sad je gotov jer idem u bržu stazu, no na zadnjem elementu su mi gume posustale i osjećao sam gubitak trakcije te me Woodham pobjeđuje za 0.7s i čujem tužan uzdah spikera.

U finalu Woodham rutinski pobjeđuje Crossa, a Elder i ja imamo bitku večeri. Elder u prvoj vožnji vozi meni nedostižnih 56.5 sec i ostavlja me za sekundu. Drugu vožnju gubim s manjom razlikom no publici smo priredili najbržu borbu dana.

Nakon ovog nastupa je stigla pozivnica za finalni event Gymkhana Kings serije na Essen Motorshow sajmu te moj tim i ja napadamo, a novi sponzori dobro bi došli.

Izvor: Auto-info.hr