Đurđevčanka Marta Kolar ovogodišnja je dobitnica nagrade za životno djelo Grada Đurđevca. Ova 81-godišnjakinja osoba je koja je uvijek spremna pomoći, savjesna je, odgovorna i empatična. Rođena je u Đurđevcu, a tijekom svog života maksimalno se posvetila društvenoj zajednici.
Marta je do 1992. godine radila u tvornici RIZ, a nakon što je pogon ugašen ona se kao volonterka angažirala u Gradskom društvu Crvenog križa Đurđevac, želeći pomoći potrebitima kojih je u vrijeme Domovinskog rata i zatvaranja tvorničkih pogona bilo sve više.
Od siječnja 1993. godine Crveni križ joj je postao novim radnim mjestom, no, za svoj posao nije primala mjesečnu naknadu. Spretnost, marljivost i upornost su osobine kojima se posebno istaknula za vrijeme Domovinskog rata, kada je bilo mnogo prognanika i izbjeglica, a frekvencija humanitarne pomoći i distribucija bila velika.
Marta je od tada sudjelovala u brojnim akcijama poput provođenja natjecanja mladih Hrvatskog Crvenog križa, organiziranju akcija dobrovoljnog darivanja krvi, provođenju sabirnih akcija, prikupljanju humanitarne pomoći te socijalnih programa. Redovito je obilazila osobe u potrebi i sudjelovala u podjeli humanitarne pomoći. Zapravo, nema osobe u potrebi na području djelovanja đurđevačkog Crvenog križa koja ne poznaje vrijednu volonterku Martu.
Solidarnost u krizi
Za svoj neprekidan aktivan rad, djelovanje i doprinos u djelatnostima i aktivnostima Hrvatskog Crvenog križa dosad je primila nekoliko zahvalnica Hrvatskog Crvenog križa, a 2014. godine bila je i dobitnica Javnog priznanja Povelja Grada Đurđevca.
U kriznim vremenima solidarnost je jedini učinkovit način djelovanja, koji ljudima vraća nadu. Pojedinci koji daju takav primjer, djelujući iz sjene i ne tražeći naknade ni priznanja, vraćaju nas iskonskom humanizmu. Za svaku lokalnu zajednicu, oni su dragocjeni, dajući svoje vrijeme, potporu, dobrovoljnost i dragovoljnost u korist bližnjih.
To je nešto što se ne uči u školama, već spada u vrline i darove velikoga srca. Zajednica se takvim osobama ne može u punom smislu odužiti za njihov predan angažman, ali im može pokazati da su viđeni i primijećeni. Svi Đurđevčani slažu se da je ovogodišnja nagrada za životno djelo stigla u prave ruke.
Marta nas je dočekala u svom domu u veselom raspoloženju, no iskreno nam je priznala u startu da nije željna velikih medijskih napisa.
Posljednjih 20 godina, otkako joj je preminuo suprug, živi sama. Othranila je djecu, dobila unuke i danas sa zadovoljstvom skromno uživa u svojim danima.
– Početkom devedesetih sam ostala bez posla, suprug je radio pa je novaca za osnovne potrebe bilo, ali negdje sam i ja morala raditi. Bivša ravnateljica Crvenog križa pozvala me i rekla mi da nađem pet žena koje budu slagale robu i tako smo krenule – prisjetila se Marta koja je tad bila zadovoljna da je svoj rad mogla naplatiti u garderobi za djecu koja su joj tada bila mala.
Zadovoljstvo zbog pomaganja
Tih godina u Đurđevac su stizali brojni šleperi, a takav je tempo potrajao do 2000. godine. No imale su Marta i kolegice i drugog posla osim pražnjenja kamiona i razvrstavanja i dijeljenja robe potrebitima. Išle bi na ispraćaje pokojnika, posjećivale razne obljetnice u gradu i okolnim mjestima.
– Nisam nikada gledala na novce, samo da imam za gablec. Nakon što je suprug preminuo naslijedila sam njegovu mirovinu, nije to velik novac, ali ja sam takva da si znam sve posložiti, da mogu preživjeti, ako baš zaškripi, uskoče mi sinovi. No nekad bi i svoje novce ostavila nekom kome je trebalo, meni to nije bilo teško, radije bi bila gladna nego da ne pomognem. Kad daš od sebe, uvijek ti se to na neki drugi način vrati – priča nam.
Zadovoljna je i sretna jer joj je na račun njenog angažmana u život ušlo puno dragih ljudi koji su joj ostali u srcu. Bilo je također i nezahvalnih, koji bi prigovarali oko načina podjele stvari, no prešla bi ona i njene pomagačice preko toga.
– Nije ni meni bilo uvijek za ići na teren, trpjela je i moja obitelj. Nije uvijek bilo jednostavno. Radilo se od jutra pa dok se nije napravilo. Kad bi došao kamion koje je trebalo isprazniti ostajale bi do jedan u noći. Nije se gledalo na sat – prisjetila se.
S početkom pandemije koronavirusa više ne obilazi teren pa je njeni sugrađani više ne viđaju za volanom kombija po đurđevačkoj okolici gdje je uobičavala “ploviti” tri desetljeća unatrag.
Prema njenoj procjeni danas ima puno više potrebitih, ali su ljudi i sve više samozatajni, srame se reći da im nešto nedostaje i da nemaju. Ono što zabrinjava je, kaže nam, sve manji interes kod mladih generacija za pomaganjem na duži period. Dođu kratko, ali malo ih se vrati drugi put.
– Slabo je tko zainteresiran zabadav delati kao ja, ali ja sam uživala u svom poslu, tak mi je bilo lepo da bi popevala dok sam nekom pomogla, takva sam osoba, takav je bio moj otac, takva sam ja i to se ne može promijeniti – rekla nam je na kraju.
