Matija Rac Jurajić iz Novigrada Podravskog prije dvije godine završio je kuharsku školu u Koprivnici, a nakon neuspješnog traženja posla u svom kraju, otišao je u Finsku. Od srpnja ove godine kruh zarađuje u Dublinu.
Dok neki drže da je svaka priča o odlasku u inozemstvo promocija rada vani, ako uđete u stvarnost i upoznate samo jednu osobu koja već nekoliko godina odlazi u drugu zemlju “trbuhom za kruhom”, shvatit ćete da je to nužnost ljudi koji se, kao i svi vezani uz obitelj i prijatelje, nerado odvajaju od svojeg doma. Matija Rac Jurajić iz Novigrada Podravskog svoj kruh od srpnja ove godine zarađuje u Dublinu.
Prije dvije godine završio je kuharsku školu u Koprivnici, a nakon neuspješnog traženja posla u svom kraju, otišao je u Finsku gdje je uz veliku bratovu pomoć u šest mjeseci zaradio i ušparao. Vratio se u Hrvatsku i ponovno krenuo u potragu za poslom.
– Najveću sam muku mučio sa Zavodom za zapošljavanje. Iskreno, živa katastrofa. Umjesto da pomognu ljudima da nađu posao, oni ih još dodatno zezaju. Od svega toga što sam zvao i slao, samo mi ih je nekoliko odgovorilo – požalio se Matija.
Dobio je ponudu za rad na moru u isto vrijeme kad i za Irsku.
– Nisam dvoumio ni minute, odmah sam odabrao Irsku – prisjeća se on i dodaje kako je na put krenuo s dvojicom prijatelja, od kojih mu je jedan izašao u susret i puno pomogao, svjestan težeg života kakvog je Matija živio s majkom i mlađim bratom u Hrvatskog.
U početku je u Droghedi bio privremeno smješten što je takozvani “Homestay”, najpovoljnija opcija. U dogovoru s vlasnikom stana, određuje se rok koliko stanar može ostati, a Matija je ondje boravio dva mjeseca. Odmah je krenuo u potragu za poslom i našao ga u tri dana.
– Kako sam ‘trgao patike’ i hodao, dijelio životopise, u roku od tri dana bio sam pozvan na intervju za posao u McDonald’su, gdje trenutačno radim. Dobio sam posao u nekoliko minuta i odmah drugi dan potpisao ugovor – rekao je Matija.
Na posao je tada putovao 50 kilometara autobusom, a cijena jedne povratne karte je 12,50 eura, a kad mu je “prekipjelo” počeo je tražiti smještaj u milijunskom gradu Dublinu gdje su stanovi skupi i traženi..
– Trenutačno živim u stanu s curom, njenim dvjema frendicama i dvije Španjolke. Eto, bar sam ‘blaženi među ženama’ – zadovoljan je ovaj podravski mladić i nastavio koju o plaći i samom poslu.
– Na početku sam radio u tjednu po četiri dana jer ovdje više manje svugdje imate taj ‘training’ kako biste brže i jednostavno shvatili princip rada. To traje otprilike prva tri-četiri tjedna. Sad napokon radim pet dana, ali nije da se nisam uhodao dovoljno brzo, nego je ovdje puno nas ‘stranaca’, radim sa šest Hrvata, s Brazilcima, Poljakinjama, Litvancima, Portugalcima i Ircima i budući da nas ima više od 20, sastavljaju raspored – objašnjava on.
U Irskoj je minimalac je 8,65 eura, a na Matijinom radnom mjestu je 8,80 eura.
– Od moje se plaće može ovdje živjeti. Ako znate dobro baratati novcem i ako niste rastrošan tip osobe, kada platite stanarinu i režije, imate za lijep i ugodan život – rekao je on.
Ipak, razmišlja da pronađe drugi posao.
– Ovdje to nije toliko teško kao u našoj divnoj Hrvatskoj. Njima nije toliko bitan životopis, imate li vi pun papir svega ili polovicu, bitno im je da imate bar nekakvo radno iskustvo i želite raditi. To je ovdje najvažnije pitanje – dodaje.
Iako ga ljudi u Irskoj ugodno iznenađuju svojom ljubaznošću, priznaje da mu nedostaje Hrvatska i Podravina.
– Upoznao sam nekoliko Hrvata, drago mi je kad shvatim da je netko ‘naš’ ovdje. Koliko god je ovo ogroman grad i ti si mrav u njemu, još uvijek imaš nekog tko govori tvojim jezikom – govori Matija i nastavlja:
– Koliko sam upoznat, Irska je prije pet, šest godina bila u recesiji i izvukla se, dok se Hrvatska još nije i osjeti se razlika. Jest da ni ovdje nije bajno, kao ni bilo gdje drugdje, ali ako radite, možete imati miran život i ne trebate brinuti hoćete li imati hranu svaki dan.
Plan mu je u Irskoj ostati što dulje. Prvi eventualni povratak u Hrvatsku planira tijekom godišnjeg odmora na početku iduće godine. Nedostaju mu obitelj, prijatelji i hrana, ali ogorčen je time što mora biti u tuđoj zemlji i raditi za sebe, kada je u Hrvatskoj to jako teško.
– Oni koji će se uputiti u ‘strani svijet’ gdje ne znaju tko i što ih čeka i jesu li spremni na to, trebaju zapamtiti da je Hrvatska njihov dom i koliko god bilo teško u našoj državi, ni u vanjskom svijetu nije bajno. Trpiš sve moguće i nemoguće, ali trebaš ostati jak jer ako si jako nostalgičan, brzo ćeš se vratiti kući, dok zapravo shvatiš gdje si i koliko te milja dijeli od kuće – završio je Matija.
