Kaj bi ja išel u ribičiju, da sjedim tri dana i gledim kak teče i čekam da mi nekaj zagrizne? Pa to morem i doma pred televizorom, imam i piti i jesti i toplo mi je – rekao mi je prijatelj kad sam ga pitao što misli o ribolovu. Siguran sam da njegovo mišljenje dijeli dosta ljudi, a opet s druge strane imate one koji obožavaju ribolov. On smiruje tijelo, odmara dušu, puni baterije. I tako je sa svakim sportom, sa svakim zanimanjem, sa svakim hobijem. Ima onih koji to vole i onih koji ne vole.
I kad kažemo ribolov najčešće se prvo pomisli da je to sport za muškarce. No, to nije točno. Imamo mi i žene u tom sportu, i to sjajne. Jedna od njih je Mihaela Frančić koja osvaja medalje gdje god stigne. Zanimalo nas je otkud djevojka u ribolovu. Sve nam je otkrila.
– Sve je započelo 2007. godine kada sam imala pet godina. Moj tata Siniša inače se bavi ribolovom, te je išao na natjecanja pa sam ja svaki puta išla sa njime i zanimalo me što on tamo radi. Kao mala sam bila jako znatiželjna i sve više i više me počeo zanimati ribolov. S vremenom sam stjecala znanja o ribolovu i naučila sam jako puno toga i drago mi je da sam postala dio toga i zahvalna sam tati što me uveo u tu cijelu priču. Postala sam jako dobra u tome i počela sam ići na natjecanja i sada sam vrlo ponosna na sebe – govori Mihaela.
Natjecanja u ribolovu svaki put privuku puno natjecatelja, ali i gledatelja pa se sklapaju nova prijateljstva i nova rivalstva.
– Najviše me privuklo to što sam upoznala mnogo ljudi i to što volim provoditi slobodno vrijeme u prirodi, ribolov me mnogo opušta. Trenutno se nalazim u selekciji juniora. Postoje tri kategorije tj. uzrasta kadeti su do 14 godina, juniori od 14 do 18 godina, a seniori od 18 godina na dalje. Da bi bio dobar ribolovac potrebno je puno strpljenja, organizacije, motivacije, hrabrosti, te dovoljno vještina i znanja u procesu ribolova i opreme. Ribolov zahtjeva puno treninga, truda i rada jer bez toga ne bih bili uspješni rezultati. Ponekad sam na treninge išla sa tatom, a zahtjevnije treninge sam imala dva dana prije državnog natjecanja – priča nam.
Kao i u svakom sportu ribolovci imaju puno opreme. Mihaela ima sreće da je njen tata ribič pa ne treba samo svoju opremu, već koristi i očevu.
– Posjedujem neke svoje štapove, ali koristim više opremu svog oca. Moj najveći ulov bio je šaran od 2,5 kilograma. Tijekom četiri godine ribolova osvojila sam mnogo medalja i pehara, ali najviše sam ponosna na prošlogodišnje državno natjecanje gdje sam osvojila prvo mjesto u juniorskoj kategoriji te ostvarila najveći uspjeh do sada – rekla je nasmijana.
Zanimalo nas je što kažu prijatelji, te budući da je ribolovka, voli li pripremati ribu. Znamo za neke ribolovce koji ne bi ni pod razno išli pripremati ribu.
– Prijatelji su vrlo ponosni i podržavaju me u tome. Volim spremati ribu zato jer sadrži mnogo vitamina, jod, kalcij, a može se spremiti na različite načine te servirati uz različite priloge – kaže.
Otkrila nam je i jednu malo manje lijepu stranu ribolova.
– Većinom idem na mjesta koja su mi blizu npr. Čingi lingi i Drava. Trenutno osim ribolova nemam posebne zanimacije zato što zbog obaveza vezane za školu nemam vremena za druge. Vrijeme je jedini problem sa kojim se susrećem tijekom ribolova pogotovo po ljeti dok je vruće, a moraš sjediti na jakom suncu i na +30 stupnjeva ili nekada kada pada kiša – priča Mihaela.
Za kraj, pozvala je sve one koji bi se možda željeli okušati u ribolovu neka to učine. Legalno.
– Preporučila bih ribolov onima koji traže nekakvo novo iskustvo i koji se žele opustiti uz lijepu prirodu te neka kasnije ono što ulove dobro pripreme i pojedu, ali naravno uz dozvolu za ribolov – kazala je za kraj juniorska prvakinja.
